Radnička klasa na području nekadašnje Jugoslavije restauraciju kapitalizma dočekala je potpuno dezintegrirana, pacificirana te naposljetku i napuštena, ili bolje rečeno izdana, od strane partije koja je sebe nazivala komunističkom. Proces pretvorbe društvene imovine u privatno vlasništvo, često popraćen devastacijom i pljačkom (u smislu koji toj riječi daje postojeća legislativa, a što su u nemalom broju slučajeva potvrdile i razne državne institucije), u vrlo kratkom periodu rezultirao je koncentracijom kapitala u rukama nekolicine lokalnih kapitalista, međunarodnih kompanija i financijskih institucija. S druge strane radnici, koji su taj isti kapital godinama stvarali, uglavnom su ostali bez ikakvog učešća u novonastaloj vlasničkoj i upravljačkoj strukturi – pojedine epizode radničkog dioničarstva uglavnom su bile kratkog daha, a prava malih dioničara nerijetko su podređena ˝pravima˝ navedene trojke.
Aktivno suprotstavljanje
Ovaj proces tekao je gotovo bez ikakvog otpora radničke klase. Aktivno suprotstavljanje bilo je, s obzirom na obujam promjena, eksces koji je najčešće završavao porazom – od rijetkih uspješnih borbi vrijedi spomenuti slučaj kutinske Petrokemije (Hrvatska) ili zrenjaninske Jugoremedije (Srbija). No i takva kakva je bila, borba hrvatskih i srpskih radnika je na području čitave istočne Europe, odnosno bivših socijalističkih zemalja, bila kuriozitet (vidi: Marko Grdešić, Uspon i pad stožera za obranu kompanija u Hrvatskoj, 2007.) ili kako piše Greskovits: ˝odgovor cijele regije bilo je kontinuirano strpljenje a ne bunt˝ (ibd.).
Knjiga Deindustrijalizacija i radnički otpor zbirka je novinskih tekstova, proglasa i intervjua koji govore o formiranju i djelovanju srpskog radničkog pokreta u uvjetima tranzicije. Čitajući navedene tekstove s lakoćom možemo uočiti isti model sustavnog uništavanja industrije i koncentracije kapitala kakvom smo svjedočili i još uvijek svjedočimo u Hrvatskoj. Povlašteni poduzetnici, isisavanje kapitala iz poduzeća i njihovo zaduživanje kao uvod u preuzimanje, uloga Agencije za privatizaciju, toleriranje eklatantnog kršenja zakona, zaštitarske tvrtke tj. plaćenici kao sveprisutna snaga u razbijanju štrajkova, neisplaćivanje plaća itd. Osim modela destrukcije u knjizi su zabilježena i, za svaki budući rad na organiziranju radništva, izuzetno vrijedna iskustva prakticiranja različitih metoda borbe te povezivanja, koordinacije i solidarnosti raznih kolektiva u štrajku. Riječ je o poslu koji je, prema riječima sudionika, uz sve poteškoće često nailazio i na aktivno sabotiranje od strane sindikata tj. sindikalnih centrala, dakle onih koji bi prvi trebali raditi upravo to: povezivati i koordinirati razne grupe u štrajku. Opstrukcije od strane tobožnjih saveznika, potpuna samovolja raznih poduzetnika, način prezentacije radničkih problema u medijima, ignoriranje ili pak aktivno učešće u kreiranju radničkih problema od strane države te povremena primjena mafijaških metoda u obračunu sa štrajkašima, s jedne strane ukazuje na potpunu devastiranost ljevice – ljevica, što je već duže vremena očito, a ovdje samo dodatno potvrđeno, svoju političku organizaciju kreće graditi od nule – a sa druge ponovno na dnevni red stavlja pitanje militantnosti: kako se nositi s tolikom količinom represije, a pritom ne pružiti opravdanje za dodatnu? Optužbi za terorizam nije manjkalo niti prilikom prakticiranja krajnje benignih metoda.
Klasni identitet
Usprkos svemu, ili možda i bez pravog izbora, mnogi od njih proveli su mjesece u okupiranim (termin ˝okupiranim˝ uvijek je diskutabilan u ovakvim i srodnim slučajevima, ali ovaj put dodatno ga problematizira činjenica da su neki od radnika istovremeno i dioničari, dakle formalni vlasnici tih istih poduzeća) poduzećima, na protestima, blokirajući prometnice, u solidarnoj borbi za svoja radnička prava i upravo to iskustvo pripadnosti jednoj eksploatiranoj klasi moglo bi se pokazati velikom dugoročnom dobiti. Nakon što je klasni identitet proglašen reliktom povijesnih zabluda te agresivnom propagandom gotovo u potpunosti potisnut u korist nacionalnog i raznih lifestyleova, ponovno osvještavanje vlastite klasne pozicije, od strane pauperiziranih slojeva društva, nameće se kao nužan korak na putu ka artikulaciji i prakticiranju progresivne politike.
Nadalje, bitan aspekt objavljenog materijala je uvid u teške socijalne posljedice tranzicijskih procesa na mikrorazini. Kroz priče o borbama za očuvanje poduzeća i radnih mjesta susrećemo se i sa opisima teških uvjeta u kojima ti ljudi žive – često je riječ o borbi za puku egzistenciju. Ostavljeni bez ikakvih prihoda, izbačeni ili pod prijetnjom izbacivanja na ulicu iz donedavno radničkih stanova, zime bez grijanja, dnevni obrok ponekad sveden na kakav komad kruha, samoubojstva i umiranje u bijedi i zbog bijede. No, kao što će prilikom jednog intervjua, primijetiti Milenko Srećković, aktivist Pokreta za slobodu: ˝u toj nekoj neoliberalnoj pomahnitaloj propagandi čak ni borba za puku egzistenciju nije bila dozvoljena˝ – u medijima su naime okarakterizirani neradnicima i alkoholičarima.
Za kraj možemo samo čestitati ljudima iz Pokreta za slobodu koji su odigrali ključnu ulogu u osnivanju Koordinacionog odbora radničkih protesta u Srbiji, probijanju medijske blokade te produkciji, prikupljanju i objavljivanju ove, za radnički pokret, izuzetno vrijedne građe.
Zarez br. 309.
