Devedest posto američkih mejnstrim medija su u vlasništvu i pod kontrolom svega šest korporacija: Dženeral elektrik (eng. General Electric), Njuz korporejšn (eng. News Corporation), Dizni (eng. Disney), Vijakom (eng. Viacom), Tajm Varner (eng. Time Warner) i CBS. Jedna od pomenutih kompanija je, osim toga, i jedan od većih vojnih kontraktora u Americi, pa i ne čudi što je glorifikovanje američkih vojnih sila i nasilja na malim ekranima dostiglo nivo verskog obreda. Bezbrojne reklame na televizoru mame američku siromašnu omladinu pričama o jedinstvenosti i ponosu američke mornarice, o superiornosti američke ratne avijacije i o ogromnoj snazi američke armije. Svaki profesionalni sportski spektakl počinje intoniranjem himne, razvijanjem američke zastave na sredini terena i zahvalnicom američkim vojnicima na službi i žrtvovanju za sve nas koji u miru i slobodi živimo i gledamo sport.
Stručnjaci i politički komentatori koji gostuju na programima CNN-a, MSNBC-a, CBS-a i ostalih mejnstrim kanala su, uprkos upornom naglašavanju njihove nezavisnosti i neutralnosti, većinom portparoli establišmenta i često su finansijski povezani sa glavnim političarima, bankama i korporacijama. Na primer, Stefani Kater, čest gost mnogobrojnih političkih emisija na već pomenutim kanalima, obično je predstavljena kao bivši funkcioner kampanje predsednika Obame. U svojim nastupima Kater analizira trenutne predsedničke izbore i besramno hvali inteligenciju i iskustvo Hilari Klinton. Ono što se nikada ne pominje je činjenica da je Stefani Kater suosnivač konsultantske firme Presižn Stratedžis, kojoj je isplaćeno oko 120.000 dolara od strane kampanje Hilari Klinton. Pored obmana i tajnih veza Stefani Kater, Intersept (eng. The Intercept), američki portal, izbistrio je i mutne vode u kojima se kreće saradnik CNN-a, Marija Kordona, još jedna pouzdana pristalica Hilari Klinton. Kordona je član lobističke firme Devi Skver Grupe (eng. Dewey Square Group), dugogodišnjeg partnera i skupljača finansijskih sredstava za predsedničku kampanju Hilari Klinton. Kordona je, takođe, i jedan od zloglasnih superdelegata i svoj glas je obećala Klintonovoj još pre početka izbora.
Stručnjaci i komentatori nisu jedini primeri otvorene pristrasnosti prema američkoj ekonomskoj i političkoj eliti. Pristrasnost finansijskom kapitalizmu, rasizmu i imperijalizmu je sastavni deo same strukture američkih mejnstrim medija. Gostujući na programu koji vodi poznati američki “intelektualac” Čarli Rouz, novinarka Ejmi Gudmen, ukazala je na činjenicu da su novinari koji se protive pomenutim “izmima” automatski odstranjeni i nemaju ni najmanju šansu da postanu voditelji političkih emisija na glavnim televizijskim kanalima. Na izjavu Rouza da je tim s kojim on sarađuje na produkciji sopstvenog programa na CBS-u grupa iskrenih i objektivnih novinara, Gudmenova je odgovorila da veruje da je Rouz ubeđen u to što govori, ali da među njegovim timom stručnjaka ne postoji niko ko se protivi vojnim agresijama, uništavanju prirodne sredine, institucionalnom rasizmu itd. Štaviše, pažljiv izbor novinara s ličnim ciljevima i idealima koji se podudaraju s ciljevima i idealima elitnih krugova je potez kojim se gradi i nameće ne samo ubeđenje samih novinara da su mediji slobodni, nego i opšti konsenzus o bitnim temama i vrednostima, te se na taj način vrši pritisak na skeptične pojedince.
Noam Čomski, cenjeni lingvista, filozof i aktivista, piše da je uloga medija stvaranje neophodnih iluzija koje nameću građanima apatiju i pokornost s namerom da se ne dovodi u sumnju pozicija dominantnih elitnih grupa. Načini na koji to rade su: 1) izbor tema; 2) širenje određene zabrinutosti; 3) isticanje povoljnih događaja 4) kadriranje društvenih problema 5) filtriranje informacija 6) ograničavanje rasprave. U primerima Stefani Kater i Marije Kordone mogu se primetiti bar nekolike strategije koje je Čomski izdvojio. Pohvalama retoričke veštine Hilari Klinton i inspiraciji koju ona pruža mladim ženama, ove dve ulizice odabiraju temu i ističu povoljne informacije dok filtriraju ili se nikako ne dotiču nepovoljnih. Uloga novinara na mejnstrim kanalima je da dopuste ovim ekspertima da oblikuju raspravu po njihovoj volji, da se slože s odgovorima i da ne pitaju mnogo nezgodnih pitanja.
Američki predsednički izbori su unutrašnje pitanje koje od medija zahteva da barem glume nepristrasnost i objektivnost. Kada je reč o američkoj spoljnoj politici, mediji, bez oklevanja, postaju entuzijastični navijači tajnih trgovinskih sporazuma i vojnih agresija. Na primer, šef televizijske mreze CNN, Volter Ajzakson, naredio je svojim radnicima da sa slikama i snimcima avganistanskih civilnih žrtava dostave obrazloženje da su oni žrtve odmazde zbog pomaganja i sakrivanja terorista. Taj isti čovek je takođe izjavio da je “perverzno fokusirati se na žrtve i muku Avganistanaca.” Tokom NATO bombardovanja Jugoslavije, Tomas Fridmen, novinar koji piše za Njujork Tajms (omiljene i najuticajnije novine američkih liberala) i trostruki dobitnik Pulicerove nagrade, sadistički je pisao: “Hteli mi ili ne, mi smo u ratu sa srpskom nacijom (Srbi sigurno misle tako), i naša uloga mora biti vrlo jasna: Svaka sedmica vašeg uništavanja Kosova predstavlja deceniju za koju ćemo vratiti vašu zemlju unatrag smrskavajući vas. Da li želite 1950-e? Želite li 1389? Možemo vas vratiti i u 1389-u.” U vezi sa ovim mogu se pomenuti i trenuci u kojima su američke vojne snage razarale Avganistan, a kada je na Foks televiziji popularni politički komentator, Bil O’Rejli, navijao na sličan način: “Trebalo bi uništiti avganistansku infrastrukturu—aerodrome, elektrane, vodoprivredne objekte i puteve.” U isto vreme je voditelj večernjih novosti na CBS-u, Den Rader, izjavio sledeće: “Džordž Buš je predsednik… Ja ću da se postrojim gde god on želi, samo neka kaže gde.”
Internet je stvorio prostor i omogućio stvaranje uticajnih alternativnih medija, ali pronalaženje istinski nezavisnih portala koji bez senzacija i manipulacija racionalno kritikuju ekonomska, politička i socijalna dešavanja u Sjedinjenim Američkim Državama dug je i frustrirajući proces. Gugl (eng. Google) jedna je od najbogatijih američkih javnih korporacija koja je ujedno i najkorišćeniji pretraživač na Internetu – osamdeset tri posto Amerikanaca smatra da je Gugl najbolji Internet pretraživač. Ovaj pretraživač pruža korisniku priliku da otkrije raznovrsne informacije na bilo koju temu, ali način na koji su te informacije organizovane i saradnja glavnih ljudi Gugla sa američkim političkim establišmentom su zabrinjavajući. Tokom američkih predsedničkih izbora 2012. godine, Guglovi rukovodioci donirali su više od 800.000 dolara Obaminoj kampanji. Od kad je pomenuti američki predsednik stupio na dužnost 2009. godine, rukovodioci ove korporacije sastajali su se sa zvaničnicima Bele kuće u proseku jednom nedeljno. U martu 2015. godine, bivši radnik Gugla, Džejson Goldmen, postao je “glavni digitalni oficir” Bele kuće. U svojim govorima, predsednik Obama često pominje i hvali Gugl kao primer kompanije koja stvara poslove. Osnivač Vikiliksa, Žilijen Asanž, tvrdi da je Gugl “direktno angažovan od strane predsedničke kampanje Hilari Klinton. Predsednik Gugla, Erik Šmit, osnovao je kompaniju koja radi na digitalnim komponentima kampanje Hilari Klinton.” Robert Epštejn, psiholog Američkog Instituta za Istrazivanje Bihevorizma i Tehnologije u Kaliforniji, u svojim studijama je zaključio da Gugl, uz pomoć suptilnih formi uticaja, poseduje moć da preokrene nacionalne izbore u korist kandidata kojeg pomenuta korporacija podržava do čak 25 posto. Postoji opšta zabluda da je Guglov algoritam za pretragu nepristrasan. Naprotiv, glavni ljudi ove korporacije rangiraju i odlučuju koji se Internet portali izbacuju na prvoj stranici rezultata istrage. Pedest posto ljudi obično izaberu prve dve opcije, a više od devedeset posto nikada i ne pogleda šta im se nudi na drugoj ili ostalim stranicama rezultata njihove istrage.
Jedini način da se izbegnu pomenute manipulacije i dođe do objektivne i racionalne analize političkih i ekonomskih dešavanja je pronalaženje istinski nezavisnih portala koje finansira narod, ili koji su barem transparentni u vezi sa donacijama koje primaju od članova finansijske elite. Po proceni autora ovog članka, sledaća tri portala ispunjavaju te zahteve:
1) The Real News Network (TRNN): http://therealnews.com/
Ovaj dokumentarni Internet portal uglavnom podržavaju gledaoci manjim donacijama. Ovde se ne postavljaju oglasi i oni ne prihvataju novac od vlade ili korporacija. U svojim snimcima i intervjuima sa aktivistima, ekonomistima, i profesorima, TRNN analizira sva glavna dešavanja u Americi i u svetu, od međunarodnih sukoba i globalne ekonomije, do istorije domaćih revolucionarnih pokreta i ekološkh kriza. Jedan od čestih gostiju na kanalu TRNN je ekonomista Majkl Hadson, neumorni kritičar neoliberalne politike i kriminala Vol strita. U svom poslednjem članku, Hadson piše da će neoliberalna politika naterati Amerikance da emigriraju u potrazi za boljim životom i okuse ono što se, iz istih razloga, desilo Rusima, Grcima i ljudima iz baltičkih zemalja. Sa trgovinskim sporazumima kao sto su Trans-Pacifik Partnerstvo (eng.Trans-Pacific Partnership), stanje se može samo pogoršati: korporacije će sprečavati vlade u oblasti zaštite životne sredine, pogoršavaće zdravstvene standarde, sprečavaće obeležavanje nezdravih i štetnih sastojaka u namirnicama itd. Još jedan čest gost na kanalu TRNN je marksistički ekonomista Ričard D. Volf. Volf već duže vreme upozorava američku javnost da je kapitalistička mašinerija, sa svojstvenim nepravdama, jedna od najvećih obmana u istoriji čovečanstva. U svojoj novoj knjizi Punoletstvo u drugoj Americi (eng. Coming of Age in the Other America), Volf piše o superiornosti kooperativa u odnosu na kapitalistička preduzeća, lošim rezultatima preduzeća čiji je jedini cilj profit, negativnim efektima načina života potrošačkog društva na životnu sredinu itd. Volfov rad možete pratiti i na njegovoj veb stranici: http://www.rdwolff.com/.
2) CounterPunch: http://www.counterpunch.org/
CounterPunch Internet portal funkcionise zahvaljujući finansijskoj podršci njegovih čitalaca. Svako može da čita vesti na sajtu bez novčane nadoknade, a postoji i časopis koji se objavljuje deset puta godišnje. Urednik ovog sajta je Džefri St. Kler, novinar i autor knjiga: Korektor: CIA, Droga i Štampa ( eng. Whiteout: The CIA, Drugs and the Press) i Beznadežni: Barak Obama i politika iluzije ( eng. Hopeless: Barack Obama and the Politics of Illusion). CounterPunch objavljuje članke iz raznih oblasti, a pravilo koje ujedinjuje sve što objavljuju je navođenje što više datuma i imena. Erik Drajcer, jedan od najglasnijih kritičara američkog imperijalizma, često piše za CounterPunch. U jednom od svojih intervjua, Drajcer je izjavio da se američki vojni establišment ukorenio u skoro svakoj zemlji afričkog kontinenta, sa izuzetkom Zimbabvea i Eritreje. Drajcer piše da su, pored vojnih intervencija i baza širom Afrike, Sjedinjene Države i njihovi neokolonijalni evropski saveznici, Francuska i Velika Britanija, uspele da zadrže hegemoniju nad svojim bivšim kolonijalnim vlasništvom kroz mehanizam duga. Ove sile koriste mehanizam međunarodnog finansiranja preko Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svetske banke – glavne poluge finansiranja i servisiranja duga. Pomenute zemlje prvo pruže finansijsku pomoć sa znanjem da se ona nikada neće moći otplatiti, zbog čega se ove siromašne zemlje upletu u začarani krug vraćanja neisplativog duga. Drajcerove nastupe možete pratiti na njegovom ličnom sajtu: http://stopimperialism.org/
3) Black Agenda Report: http://www.blackagendareport.com/
Novinari ovog portala analiziraju dešavanja u Americi iz afro-američke levičarske perspektive. U svojim izveštajima otvoreno izražavaju gnev koji osećaju prema afro-amerikancima koji su se pridružili američkom establišmentu, a jedna od glavnih meta njihove kritike je predsednik Obama. Glen Ford je jedan od retkih aktivista i novinara koji kritikuje američku politiku sa zaslužujućom žestinom i oštrim tonom. On je tvorac termina “efikasnije zlo” kojim često opisuje američku Demokratsku stranku i njihove pristalice. Ford tvrdi da demokrate u Americi pružaju otpor samo dok je na čelu države republikanac. Za vreme vladavine Džordža V. Buša, američke demokrate i liberali su se protivili ratu, ekonomskim potezima kojim su punili džepove američkoj oligarhiji i protestovali su protiv nezakonitog prisluškivanja građana. Od kad je Obama nastavio identičnu politiku, demokrate i liberali samo poslušno klimaju glavom. Ford često piše i o represiji manjina u Americi, rasističkom zatvorskom sistemu (25% zatvorenika celog sveta se nalazi u Americi), razaranju Libije, nelegalnim ubistvima uz pomoć bespilotnih letelica i Obaminim vezama sa Vol Stritom. Osim Forda, Brus A. Dikson i Margaret Kimberli su autori koji opširno pišu o problemima manjina u Americi.
*Milan Đurasović, novinar i pisac, rodjen је 1988. godine u Mostaru. Zavrsio je psihologiju na Univerzitetu Kalifornije u Dejvisu, a potom magistrirao rusku knjizevnost u Sankt Petersburgu.