Dovoljno je prelistati bilo koje dnevne novine, ili samo prošetati ulicom u radno vreme državnih organa, pa da zaključite da radnički protesti i štrajkovi ni izbliza nisu onako brojni kao prošlog leta. To, naravno, ne znači da je rešen problem koji ih je prouzrokovao, čak ni da su u većini slučajeva zadovoljeni kratkoročni radnički zahtevi (plate, otpremnine, povezivanje staža, tu i tamo raskid ugovora o privatizaciji…). Iako nekima jesu («Ravanica», «Zastava elektro», u izvesnoj meri «Ikarbus», „1. maj“ iz Lapova, ali uvek bez naznaka trajnijeg rešenja), pretežna većina je ovo leto dočekala u odustajanju, razočaranju i daljem nagomilavanju problema za koje sa zebnjom moramo da se zapitamo kako li će sledeći put eksplodirati (nije nam cilj da bilo kome stajemo na muku, pa u ovom delu nećemo javno izlaziti sa dugom, predugom listom primera). Šta je, međutim, sa onima koji istrajavaju, i retkim novim grupama koje ove godine stupaju u proteste? Kakvi su izgledi da urade nešto za sebe, a kakvi da njihovo iskustvo uradi nešto protiv opšte depresije?

Posle dvomesečne pauze, radnici «Trudbenik gradnje» ponovo su ispred Ministarstva ekonomije. Proteste su privremeno obustavili krajem marta, započevši, na predlog Agencije za privatizaciju pregovore o „socijalnom zbrinjavanju radnika u štrajku i protestu“ (formulacija Agencije). Na ovaj korak su, kako objašnjava Štrajkački odbor u saopštenju od 15. juna, pristali «samo zato da ljude više ne bi izlagali dodatnim naporima. Nismo očekivali da će Ministarstvo ekonomije zloupotrebiti našu dobru volju da probleme rešimo pregovorima. Na žalost, ispostavilo se da Ministarstvo nikada nije imalo nameru da isplati socijalni program. U pregovore su ušli samo da bi produžili agoniju radnika Trudbenika, u nadi da ćemo naposletku odustati (…) Ministarstvo ekonomije i Agencija za privatizaciju, koji su nas i doveli u ovu situaciju, i dalje odbijaju razgovor sa nama, zbog čega smo juče bili primorani da blokiramo ulaz u zgradu Ministarstva ekonomije (…) Proteste ispred Ministarstva ekonomije ćemo nastaviti do ispunjenja naših zahteva. Današnji protest počinje u 11 časova. Nikakva obećanja više nas neće skloniti sa ulice, a Ministarstvo daljim ignorisanjem samo rizikuje radikalizaciju protesta», navodi se u saopštenju.

Rečeno – učinjeno. Tog dana, pri temperaturi od preko 30 stepeni (bar 40 na asfaltu), pedesetak radnika «Trudbenik gradnje» zatvorilo je po ko zna koji put Bulevar Kralja Aleksandra, instantno vrativši publicitet koji su bili izgubili dugim odsustvovanjem sa beogradskih ulica i trgova. Ministarstvo je odjednom pristalo na razgovor, uljudno zamolivši za malo vremena da osmisle način isplate otpremnina. Neuobičajena osetljivost na javni skandal ispod uobičajene arogancije, između ostalog je ocrtala šta bi se tek desilo da je protest bio masovniji.

U skladu sa eksplicitnom najavom da prazna obećanja više ne pale (vidi saopštenje u prilogu), protest je nastavljen i naredne nedelje, s tim što je u utorak 22. juna trebalo da im se priključe radnici fabrike vijaka «Gradac» iz Valjeva.
Međutim, u ponedeljak uveče iz Ministarstva ekonomije su javili da će Nebojša Ćirić primiti delegaciju iz „Trudbenika“ i da nema potrebe da se sutradan okupljaju.

Glad u medijskom mraku

Zabarakadirani u glavnoj upravnoj zgradi, šestoro radnika fabrike vijaka “Gradac” iz Valjeva, među kojima i jedna osoba sa invaliditetom, mesec dana je štrajkovalo glađu. Ostalih 150 radnika, koji od 12. aprila protestuju ispred fabričke kapije, poslednjih dana retko su ih viđali, jer je ovih šestoro odlučilo da potpuno prekine kontakt sa spoljnim svetom. Kako nam, sa suzama u očima, kaže sagovornica koja želi da ostane anonimna iz straha od odmazde vlasnika, jedna od štrajkačica, koja ima samo 36 godina, izjavila je da hoće da umre. Rukovodstvo fabrike je štrajkačima glađu ukinulo dotok vode. Elektronski mediji, među kojima i javni servis, o ovom štrajku nisu rekli ni reči.

Radnici “Gradca” su ušli u štrajk jer im doprinosi nisu uplaćivani pune 2 godine, a poslednju platu primili su u septembru 2009. Nemaju zdravstvene knjižice i ne mogu da se leče. Početkom juna, odbornici Gradske skupštine podneli su zahtev tužilaštvu za organizovani kriminal da ispita poslovanje “Gradca” u periodu nakon privatizacije u februaru 2006. godine. Ukoliko se utvrde nepravilnosti, odbornici zahtevaju da se ugovor raskine. Dušan Sekulić, većinski vlasnik (navodno sestrić Mirka Marijanovića, a posigurno njegov naslednik na mestu direktora “Progresa”, danas živi i krade iz Moskve), u pismu gradonačelniku Valjeva i predsedniku gradske skupštine preti tužbama svima koji daju podršku radnicima u štrajku, jer ga time “diskvalifikuju nanoseći mu štetu poslovanju”. Rešenje koje Sekulić nudi je reorganizacija fabrike pod kojom podrazumeva otpuštanje 150 radnika, verovatno baš onih koji su sada u štrajku. Deo štrajkača već je dobio otkaze, ili rešenja o prinudnom odmoru zbog nedostatka posla.

U pismu podrške koje je Međunarodna federacija metalskih radnika uputila štrajkačima “Gradca”, pored ostalog stoji da su zaprepašćeni i razočarani ponašanjem nadležnih organa u Srbiji, zbog načina na koji radnici moraju da se ponižavaju kako bi im bile isplaćene zarade i druge prinadležnosti po osnovu zakona o radu.

U subotu 16. juna, vlasnik “Gradca” održao je Skupštinu akcionara (u kojoj ima apsolutnu većinu od preko 75%), na kojoj je doneo odluku da uvede stečaj i sprovede reorganizaciju preko svojih povezanih firmi koje su najveći poverioci valjevske fabrike vijaka. Ovaj model je, setimo se, najpre viđen u zrenjaninskim firmama BEK i “Šinvoz”, pa ima cinične simbolike u tome što je Sekulić istovremeno premestio sedište “Gradca” u Zrenjanin, računajući da će pred tamošnjim Privrednim sudom lakše realizovati svoj naum. Odluka o stečaju bila je povod da 22. juna tri autobusa radnika (oko 130 ljudi), zajedno sa potpredsednikom opštine i drugim lokalnim zvaničnicima, krene na protest ispred Ministarstva ekonomije, gde bi se pridružili radnicima “Trudbenik gradnje”. Međutim, u Lipovačkim šumama, Žandarmerija je presrela autobuse, sprovela ih da beogradske autobuske stanice gde im je rečeno da postoji odluka Grada Beograda o zabrani protesta bliže od 300 metara on zgrade Narodne skupštine u dane skupštinskog zasedanja. Na odgovor da će radnici u tom slučaju otići pred američku ambasadu da zatraže azil, žandari su popustili i sproveli radnike do zgrade Agencije za privatizaciju na Terazijama. Agencija je, prema obrazloženju glavnog žandara, više od 300 metara udaljena od skupštine, a tamo i jeste adresa na kojoj radnici treba da traže ispunjenje svojih zahteva. Ispred Agencije, policija je duplim kordonom okružila demonstrante iz “Gradca”, ne dozvolivši da im iko priđe.

Na sastanku u Ministarstvu ekonomije, predstavnici radnika “Trudbenika” postigli su dogovor da Ministarstvo pod hitno pripremi predlog za isplatu socijalnog programa, koji će Vlada usvojiti na sednici 1. jula.

Agencija za privatizaciju je odbila mogućnost da raskine ugovor o privatizaciji “Gradca”, ponudivši radnicima da posreduje u pregovorima sa Sekulićem da im se isplate zaostale zarade i da napuste fabriku kao tehnološki višak, sa pravom na otpremninu.

Štrajk u «Geci Kon»

Iako je nedvosmisleno utvrđeno da Dejan Pantović nije ispunio većinu odredaba iz ugovora o tenderskoj prodaji IP «Prosveta», da je otuđio, prodao ili stavio pod hipoteku pretežni deo imovine, uključujući i upravnu zgradu u Čika Ljubinoj, Agencija za privatizaciju je 17. juna kupcu po treći put, za još 30 dana produžila rok za ispunjenje obaveza. Ipak, predstavnice oba reprezentativna sindikata, koje zajednički vode štrajk u knjižari «Geca Kon» u Knez Mihajlovoj ulici, tvrde da ih bahato ponašanje Agencije i ministra Dinkića samo još više tera na upornost. «I nakon drugog produženja roka koji je trajao 60 dana, i koji je istekao 31. maja, Agencija mu je još jednom produžila rok. Pritom su nakon isteka prethodnog čekali 17 dana da se sastanu i donesu odluku o novom roku. Teško je poverovati da uprkos brojnim dokazima o nezakonitom poslovanju Pantovića, Agencija i dalje nastavlja da ga štiti. Država mora da postupa po zakonu i mi smo odlučni smo da istrajemo u borbi sve dok se vlasti ne dozovu pameti», kaže Ljubica Stjepanović Muhić predsednica Saveza samostalnih sindikata Srbije u IP «Prosveta».

Štrajkači kažu da se Pantović u knjižari poslednji put pojavio 25. marta. Od tada nisu imali nikakve kontakte s njim, iako im 30. juna ističe zdravstveno osiguranje. «Pre nekoliko dana poslali smo mu dopis da je u sadašnjoj situaciji dužan da nam omogući pravo na lečenje, ali on se ne odaziva. Pomoćnik ministra kulture Zoran Hamović je preko medija 11. juna najavio je posetu resornog ministra Nebojša Bradića Prosveti. Mi smo tog dana, kada je poseta najavljena bili u mraku i bez struje, ali smo je istog poslepodneva iznenada dobili. Kasnije smo saznali da je Pantović nastavio sa rasprodajom imovine Prosvete da bi platio deo duga za struju. On sada očigledno ubrzano otuđuje našu imovinu, ne bi li uzeo što više pre raskida ugovora. Iako smo se nadali poseti ministra Bradića ona se nije dogodila. Iako bliži 150 dana od kada smo u štrajku, iako je ovo navodno godina knjige i pisma, ministar kulture još nije našao za shodno da poseti najstariju knjižaru u Beogradu koja proživljava svoje najteže dane posle 165 godina postojanja – objašnjava Mirjana Nardin iz sindikata «Nezavisnost».

Javnu podršku štrajkačima nedavno je uputio Ljubisav Orbović, predsednik Saveza samostalnih sindikata, koji je okrivio državu za propadanje «Prosvete», označivši ministra Dinkića kao glavnog krivca. «Orbović je zatražio hitno raskidanje ugovora o privatizaciji i obećao nastavak logističke podrške štrajkačima. Mi smo 8. juna bili na Odboru za privatizaciju Narodne skupštini, na kome je na predlog nekih poslanika prihvaćeno da na sledeću sednicu Odbora budu pozvani prestavnici oba sindikata «Prosvete», kupac Dejan Pantović i direktor Agencije za privatizaciju, ne bi li sve strane iznele svoje argumente», ističe Muhićeva.

Štrajkači kažu da ih ministar Dinkić više nije obilazio nakon poslednje posete, kada im je zapretio kako su se on i predsednik Tadić dogovorili da u «Prosveti» neće biti raskida ugovora. Štrajkači su Dinkića kako u šetnji Knez Mihailovom ulicom u širokom luku obilazi knjižaru «Geca Kon». Svakako mu nije prijatno. Prošlo je pet meseci od kako su radnici «Prosvete» poslednji put primili platu.

Banat

U “Jugoremediju” upala policija i zaplenila preko 600 dokumenata tragajući za slovnom greškom koja bi Zdravka Deurića strpala iza brave. Poseban predmet istrage su ugovori o izvođenju građevinskih radova na rekonstrukciji proizvodnih pogona, projektu koji je zrenjaninsku fabriku lekova uveo u Evropu, i planovi grupe od četrdesetak akcionara, mahom nekadašnjih štrajkača, da zajedno sa “Jugoremedijom” uđu u zajedničko ulaganje – izgradnju fabrike za proizvodnju antibiotika. Krajnji cilj je osuda bravara Deurića koji se drznuo da postane uspešan privrednik.

U Vršcu se radnici “Vršačkih vinograda” bore, i traže podršku za ono što radnici akcionari “Jugoremedije” već imaju, i žele da prodaju. Sindikat “Nezavisnost” u “Vršačkim vinogradima”, bio je 24. aprila domaćin sastanka radničkih aktivista iz Zrenjanina, Beograda, Rače, Ćuprije, okupljenih oko Koordinacionog odbora radničkih protesta u Srbiji. Na ovom sastanku, doneta je odluka da Koordinacioni odbor formira udruženje Radnički pokret Srbije. Nastao iz okupljanja trezvenih inicijativa u prošlogodišnjem talasu radničkih protesta koji je često imao obeležja histerije, Radnički pokret Srbije sada mora da odgovori na izazove depresije. Dosadašnja iskustva i perspektive radničke borbe u okviru Koordinacionog odbora radničkih protesta biće tema konferencije “Borba za rad”, koju Pokret za slobodu 13. jula organizuje u bioskopu REX, uz učešće aktera radničkih protesta okupljanih oko KORPS. Konferencija će početi emitovanjem dokumentarnog filma pod nazivom “Od –18 do +30”, autora Ivana Zlatića, o prošlogodišnjim radničkim borbama. Zatim otvaramo razgovor sa ciljem da razumemo kroz šta smo prošli, i dane koji dolaze.

Pokret za slobodu
Siniša Jelovac, Milenko Srećković i Ivan Zlatić