Piše: Peter Schwarz
Zapadne imperijalističke sile bile su te koje su namerno podsticale etničke sukobe u bivšoj Jugoslaviji kako bi ostvarile svoje sopstvene interese. Situacija na Kosovu prvenstveno je rezultat njihove politike.

Podrška US i većih Evropskih sila jednostranom odcepljenju Kosova od Srbije, u svetlosti žestokog protivljenja Srbije i Rusije, kao i Kine, označava prekretnicu u međunarodnoj politici.

Ovaj događaj odigrao se bez odobrenja Saveta Bezbednosti Ujedinjenih Nacija i predstavljao je kršenje rezolucije UN donete nakon US-NATO vazdušnog napada na Srbiju 1999. To postavlja presedan koji će separatistički pokreti širom Evrope i Azije najverovatnije iskoristiti, i izaziva zabrinutost među nekim državama članicama EU koje su odbile da priznaju nezavisno Kosovo, uključujući Španiju (koja se boji implikacija po Baskijski region) i Grčku (koja vidi povećanu pretnju od nezavisne Turske države na severu Kipra).

Bušova administracija i Evropska Unija nastojale su da zaobiđu ovaj problem izjavljujući da je Kosovo slučaj “svoje vrste”, tj. politički i istorijski jedinstvena situacija koja ne može biti smatrana presedanom za druge. Oni su, međutim, nesposobni da potkrepe to stanovište, koje ne ostaje ništa više od puke izjave.

Evropski ministri spoljnih poslova na sastanku u ponedeljak u Briselu, ponavljajući stav državnog sekretara US Kondolize Rajs, izjavili su da su Kosovski Albanci jedinstveni jer nijedno drugo domaće stanovništvo nije bilo tako brutalno lišeno svojih prava – još jedna izjava koja može biti opovrgnuta upućivanjem na ma koju od brojnih etničkih manjina, među njima i Američke Domorodce, koje su bile još brutalnije potiskivane.

Zapravo, predratne tvrdnje iznesene od US i NATO početkom 1999. o stotinama hiljada Kosovara usmrćenih od strane Srpskih trupa i milicije, pokazale su se, nakon tromesečnog vazdušnog napada, kao ogromno preterivanje. Sa svoje strane, Kosovski vladari postavljeni od US i NATO nisu bili ništa manje brutalni prema Srpskoj manjini u pokrajini nego svrgnuti režim Slobodana Miloševića prema Albanskoj.

Opravdanje dato od US i Evropskih sila kakve su Nemačka, Francuska i Britanija, za podršku nezavisnom Kosovu nastavlja se pritužbom da su Beograd i Moskva odbili svaku formu kompromisa. Stoga je priznavanje želje Kosovskog naroda za nacionalnom nezavisnošću bilo, kako i taj argument pokazuje, neizbežno.

U stvarnosti, Zapadne imperijalističke sile bile su te koje su namerno podsticale etničke sukobe u bivšoj Jugoslaviji kako bi ostvarile svoje sopstvene interese. Situacija na Kosovu prvenstveno je rezultat njihove politike.

1991. Nemačka je pokrenula krvavi raspad Jugoslovenske države podržavajući i garantujući nezavisnost Slovenije i Hrvatske. US je nastavila niz i izdejstvovala nezavisnost Bosne i Hercegovine. Rezultat je bio četvorogodišnji rat u Bosni, koji je doneo teške gubitke života i u kojem su velike sile najzad intervenisale sa svojim sopstvenim trupama.

Konačno, NATO je iskoristio pokret za nezavisnost na Kosovu, kome je pomogao da se razvije, kako bi se usmerio protiv Srbije. 1999. na “mirovnoj” konferenciji u Rambujeu, Državni Sekretar US Medlin Olbrajt izdala je Srpskoj vladi jedan nemogući ultimatum. I kada je Srpska vlada to odbila, NATO je reagovao vojnom ofanzivom.

U to vreme, Olbrajtova i njene kolege, Joška Fišer u Nemačkoj i Robin Kuk u Velikoj Britaniji, već su se oslanjali na lidera Oslobodilačke Vojske Kosova (OVK) Hašima Tačija, sadašnjeg premijera Kosova. To je bilo uprkos činjenici da je godinu dana ranije OVK od vlade US bila proglašena za terorističku organizaciju. Sam Tači bio je tražen od Srpskih vlasti zbog napada na snage bezbednosti, a bio je osumnjičen i za pogubljenje disidenata unutar sopstvenog pokreta i održavanje veza sa narko-mafijom.

Od kraja rata 1999, Kosovo je bilo pod administracijom UN, tj. pod vojnom i političkom kontrolom onih sila koje su rat i vodile. Prvi administrator UN, od 1999. do 2001, bio je Bernard Kušner, koji je sada, kao Francuski ministar spoljnih poslova, bio među prvima koji će objaviti diplomatsko priznanje Republike Kosovo.

Administracija UN dala je ultra-nacionalistima odrešene ruke. Izveštaj objavljen nedavno od Amnesty International-a daje poražavajuće negativan bilans. “Misija UN ili nije adekvatno istražila ili je potpuno omanula u istraživanju stotina zločina kakvi su ubistva, silovanja, otmice i proterivanja”, napisao je Jan Digel, Kosovski ekspert za Amnesty.

Prema Evropskom Centru za Prava Roma u Budimpešti, preko dve trećine od 120.000 Roma i Aškalija koji žive na Kosovu proterano je iz pokrajine nakon NATO bombardovanja. To je bilo najobuhvatnije etničko čišćenje Roma od Drugog Svetskog rata. Mnoge hiljade Srba bile su takođe primorane da napuste Kosovo, dok preostalih 120.000 živi u izolovanim Srpskim enklavama.

Iako vlada u Prištini sada izražava privrženost pravima manjina – čiji rang uključuje Turke, Bošnjake i druge manje grupe uporedo sa Srbima i Romima – nije bilo popuštanja u napadima na nacionalne manjine u pokrajini.

Objava nezavisnosti od prošle nedelje odigrala se u bliskoj kooperaciji sa takozvanom Kontakt Grupom, sastavljenom od US, Francuske, Nemačke, Britanije i Italije. To je već duže vreme bilo pripremano.

Već godinu dana ranije, bivši Finski predsednik Marti Ahtisari podneo je plan za nezavisnost, koji se susreo sa odlučnim protivljenjem Srbije i Rusije. Iako je Ahtisarijev predlog u to vreme bio odbijen, on je poslužio kao okvir i postavio  redosled postupaka za osvajanje nezavisnosti. Svaki korak u procesu – uključujući i rok za dobijanje nezavisnosti – bio je tada koordiniran između Kosovskog Premijera Tačija i Kontakt Grupe.

Rezultirajuća Republika Kosovo niti je ekonomski niti politički kompetentna, i nije ništa više od protektorata postavljenog od velikih sila. U očekivanju nezavisnosti, Evropska Unija sastavila je vojsku koja obuhvata 2.000 policajaca, sudija, zatvorskih čuvara i carinskih službenika, i koja će uglavnom upravljati pokrajinom uz podršku od nekih 1.000 lokalnih zvaničnika. Ta takozvana Eulex misija pod komandom je Francuskog generala sa četiri zvezdice Iva de Kermabona, koji ima mnogo godina iskustva sa vojnim razvojima u Africi i na Balkanu. Euleks misija trebalo bi da bude potpomognuta sa 16.000 NATO vojnika već stacioniranih na Kosovu.

Socijalna situacija na Kosovu je katastrofalna. Više od polovine od njegovih 2 miliona stanovnika nezaposleno je, a svake godine dodatnih 30.000 mladih pridružuje se onima koji traže nepostojeći posao. Preko trećine populacije živi sa manje od 1,50 evra dnevno. Prosečna plata iznosi 220 evra (oko 320 dolara) mesečno.

Kontrola Balkana je od velike strategijske važnosti kako za US tako i za Evropske sile, a preduslov te kontrole je raspad Jugoslavije, koji je sada dovršen odcepljenjem Kosova.

US održava jednu od svojih najvećih vojnih baza na Evropskom tlu na Kosovu – Kamp Bondstil, blizu Uroševca. Kamp Bondstil takođe služi kao baza za takozvano “prevođenje”, koje uključuje kidnapovanje i torturu navodno osumnjičenih za terorizam. Vojne baze Vašingtona na Balkanu i u Istočnoj Evropi deo su strategije US da zaobiđu Rusiju prodirući u bivše sfere uticaja Sovjetskog Saveza. U isto vreme, one služe i za jačanje Američkog uticaja u Evropi.

Evropske sile, a pre svega Nemačka, takođe smatraju svoju intervenciju na Balkanu presudnom za povećanje svog značaja u Evropi. Činjenica da je US sposobna da igra takvu vodeću ulogu u Evropskom “dvorištu” viđena je od Evropskih medija kao bolni dokaz nemoći samog kontinenta.

Kosovo i Balkan u celini čine važnu pristupnu rutu do Crnog Mora i energetskih zaliha Kaspijskog Basena. Postoji trenutno niz planova za konkurentske gasne i naftne cevovode u kojima Kosovo igra bitnu ulogu. Kosovo takođe ima svoje sopstvene rezerve zlata, olova, kalaja i lignita.

U bezobzirnoj poteri za ostvarenjem sopstvenih interesa, US i sile EU odbacile su osnovne elemente međunarodnog prava.

U analizi njegovih implikacija po međunarodni poredak, Britanski Guardian (od 19. februara) zaključuje “da će priznanje Kosovske nezavisnosti doprineti daljoj eroziji dva fundamentalna stuba međunarodnog sistema – prava na suverenitet i principa nepovredivosti granica”.

Članak pobija tvrdnju da zloupotrebe ljudskih prava počinjene od Srbije pod Miloševićem mogu poslužiti kao opravdanje trenutnih razloga za nezavisnost, zato što “prvo, ono jasno ignoriše mnoštvo kršenja ljudskih prava Srba i ne-Albanaca koja su se odigrala od 1999, naročito u provalama nasilja u martu 2004”, i “drugo, teško je reći da se kršenja ljudskih prava iskorišćena za opravdanje Kosovske nezavisnosti ne bi nadoknadila i ako bi alternative za nezavisnost, na primer supstancijalna autonomija, bile predložene kao rešenja”.

Čak još opasniji, po Guardian-u, jeste argument “da je gubitak efektivne kontrole Srbije nad Kosovom, koje je pod međunarodnom upravom od 1999, jednak gubitku suvereniteta nad tom pokrajinom”.

“Prihvatanje tog presedana”, časopis upozorava, “imalo bi štetne implikacije po slične mirotvoračke pokušaje jer bi zemlje postale naročito zabrinute zbog autorizacije misija koje će proizvesti gubitak efektivne kontrole nad njihovom sopstvenom teritorijom”.

“Štaviše”, nastavlja Guardian, “kako je prisustvo [misije UN] proisteklo iz ilegalne upotrebe sile od strane NATO-a, svaka promena granica opravdana rezultirajućim gubitkom efektivne kontrole predstavljala bi promenu granica vojnim sredstvima – čin eksplicitno stavljen van zakona poveljom UN, i koji međunarodna zajednica dosledno odbija da prizna kroz čitav posleratni period”.

Članak zaključuje: “Zanemarivanje glavne doktrine koja je podupirala međunarodni poredak od Drugog Svetskog Rata omogućava najopasniji presedan priznanja Kosovske nezavisnosti. Potkopavanje prava na suverenitet i principa nepovredivosti granica ruši presudnu razliku između međunarodnog prava i politike, sa štetnim implikacijama po globalni mir i bezbednost”.

I Rusija i Srbija reagovale su na proglašenje nezavisnosti Kosova ozbiljnim upozorenjima.

Srbija je zapretila da će nametnuti ekonomske sankcije Kosovu, a na svojoj godišnjoj pres konferenciji Ruski predsednik Vladimir Putin osvrnuo se na US i EU da bi izjavio: “Ako neko nastavi da se bavi politikom baziranom na takozvanoj političkoj ekspeditivnosti da bi služio interesima pojedinačnih država, međunarodno pravo i svetski poredak biće uništeni”.

U isto vreme, on je zapretio da će usmeriti Ruske nuklearne projektile prema Evropi ukoliko US nastavi sa svojim planovima o postavljanju raketnog odbrambenog sistema u Poljskoj i Češkoj Repuplici, ili ako se Ukrajina pridruži NATO-u.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *