Šefu delegacije Evropske unije u Srbiji, gospodinu Vinsentu Dežeru
Specijalnom izaslaniku Evropskog parlamenta za Balkan, gospodinu Jelku Kacinu
Evropskoj komisiji
Predmet: predlog za uključenje asocijacija radnika i malih akcionara u praćenje napretka Srbije na putu ka članstvu u Evropskoj uniji
Članom 17 Rezolucije o procesu evropske integracije Srbije broj B7 – 0000/2012, Evropski parlament je pozvao vlasti u Srbiji da provere kontraverzne slučajeve privatizacije dvadeset četiri kompanije za koje Evropska komisija smatra da postoje ozbiljne sumnje u pogledu nezakonitosti, i pritom posebno istakao pet pojedinačnih slučajeva: „Sartid“, „Jugoremediju“, „Mobtel“, „C-market“ i ATP „Vojvodinu“. Ispunjenje ovog zahteva Evropskog parlamenta zaista je od presudne važnosti za demokratizaciju Srbije. Niz grubih nezakonitosti u privatizaciji i prodaji „Sartida“, „Mobtela“ i „C-marketa“ svedoči o razornim razmerama političke korupcije u Srbiji, to jest o nemoći čak i tako uticajnih aktera kao što su nemački i italijanski poverioci u stečaju „Sartida“, ili slovenačka kompanija „Merkator“ u privatizaciji „C-marketa“, da zaštite svoja prava u postupcima pred korumpiranim vlastima u Srbiji; s druge strane, u slučaju „Mobtela“ i „C-marketa“ videli smo da i domaći tajkuni, poput Bogoljuba Karića i Slobodana Radulovića, koji su svoje pozicije stekli u vreme Miloševićevog režima i učvrstili ih nakon 2000. godine, nemaju nikakve šanse da se zaštite od samovolje izvršne vlasti ukoliko se sa njom sukobe. Štaviše, u slučaju „Sartida“ i „C-marketa“ pokazalo se da su sve državne institucije u Srbiji, bilo da su pod formalnom kontrolom izvršne vlasti ili ne, zapravo produžena ruka vladajućih političkih struktura. Naime, u stečaju „Sartida“, korupcionaški dogovor između ministra privrede Aleksandra Vlahovića i američke kompanije „US Steel“ realizovalo je pravosuđe, dok su tajni kartelski sporazum o prodaji akcija „C-marketa“, čuveni Memorandum o razumevanju, zaključili Miroslav Mišković, Milan Beko, Slobodan Radulović i Danko Đunić na inicijativu premijera Vojislava Koštunice, a izvršilac je bila Komisija za hartije od vrednosti, nezavisno telo koje imenuje i kontroliše Narodna skupština.
U svakom od navedenih slučajeva takođe je posvedočeno zabrinjavajuće stanje medija u Srbiji: Prodaju „Sartida“ pratila je medijska kampanja koja je uveravala da se radi o gubitašu, zastarelom i nefunkcionalnom socijalističkom sistemu, te da je prema tome sreća da kompanija „US Steel“ uopšte želi da preuzme smederevsku železaru po bilo kojoj ceni. U stvarnosti, „Sartid“ je prodat u nezakonitom postupku po ceni višestruko nižoj od procenjene vrednosti, a obaveze prema prevarenim poveriocima plaćene su novcem građana Srbije. S druge strane, prodaju „C-marketa“ pratila je nacionalistička kampanja čiji je moto bio da ovaj trgovinski lanac treba da ostane u Srbiiji, uperena protiv slovenačkog „Merkatora“ i drugih inostranih ponuđača. Nekad s liberalnim, nekad s nacionalističkim primesama, medijsko izveštavanje o važnim privatizacijama u Srbiji je, uz retke izuzetke, najčešće bilo u skladu sa trenutnim interesima političkih i privrednih centara moći. Isto se, na žalost, može reći i za pretežni deo stručne javnosti i organizacija civilnog društva. Štaviše, bez ikakvog preterivanja može se izneti sledeća procena: da Savet za borbu protiv korupcije tokom proteklih deset godina nije detaljno istražio ove i brojne druge slučajeve i upoznao javnost sa svojim nalazima, vlast u Srbiji bi danas bez ozbiljnijih prepreka mogla obmanjivati građane da kršenja zakona u privatizaciji nije ni bilo, i da su zahtevi iz člana 17 Rezolucije Evropskog parlamenta nepravedni.
Privatizacije „Sartida“, „Mobtela“ i „C-marketa“ su bez sumnje zaslužile pažnju Evropske komisije zbog ekonomskog i strateškog značaja ovih preduzeća, kao i zato što se iz njih vidi da se sistemska korupcija u Srbiji generiše iz samih vrhova vlasti. Preostala dva slučaja, međutim, izdvajaju se iz sasvim drukčijih razloga. U privatizaciji zrenjaninske fabrike lekova „Jugoremedija“ i Autobuskog transportnog preduzeća „Vojvodina“, pored vlasti i tajkuna, kao bitni akteri javljaju se i oštećeni građani, koji se odlučno suprotstavljaju samovolji vlasti i bore se, kako pred institucijama tako i u javnosti, za poštovanje zakona i ugovora, i protiv uništavanja svojih preduzeća.
„Jugoremedija“
Akcijski fond Republike Srbije je 2002. godine prodao svoj udeo od 42% akcija u „Jugoremediji“ makedonskom preduzeću „Jaka 80“, koje je u vlasništvu off-shore fonda sa Kipra i Jovice Stefanovića. Stefanović se u tom trenutku nalazio na Interpolovoj poternici zbog šverca cigareta tokom devedesetih godina. Ugovorom o prodaji akcija, Akcijski fond je omogućio „Jaki 80“ da preko dokapitalizacija postane većinski vlasnik „Jugoremedije“, bez saglasnosti ostalih akcionara, čime su prekršeni srpski propisi o akcionarskim društvima. Pritom, Stefanović nije investirao u modernizaciju proizvodnje, kako je bilo predviđeno ugovorom, već je dokapitalizaciju izvršio ulaganjem sirovina iz svoje makedonske fabrike, i to sirovina koje „Jugoremediji“ nisu ni bile potrebne. Zbog toga su radnici i mali akcionari „Jugoremedije“ pokrenuli sudski postupak za poništenje nezakonite dokapitalizacije, ali i otpočeli javne proteste sa zahtevom da država raskine ugovor o prodaji akcija. Stefanović je reagovao tako što je avgusta 2004. godine njegova privatna vojska silom izbacila nekoliko stotina akcionara iz fabrike, a zatim je nezakonito otpustio sa posla radnike koji su učestvovali u štrajku. Prilikom izbacivanja akcionara iz fabrike, Stefanovićevim gorilama asistirala je jedinica Žandarmerije, poslata iz Beograda po nalogu ministra unutrašnjih poslova Dragana Jočića. Drugim rečima, dok se pred sudom vodio spor oko dokapitalizacije između malih akcionara i Jovice Stefanovića, Vlada je brutalnom policijskom akcijom presudila da fabrika pripada Stefanoviću, i time jasno pokazala da u Srbiji postoje dve vrste vlasnika: oni koji uživaju zaštitu vlasti čak i kad krše zakon, i oni koji ne mogu da zaštite čak ni ona prava koja su im garantovana zakonom. Tokom naredne dve ipo godine, radnici i mali akcionari „Jugoremedije“ istrajnom borbom za svoju fabriku impresionirali su i domaću i svetsku javnost. Početkom 2007. godine srpski sudovi su pravosnažno presudili u korist malih akcionara i oni su 1. marta 2007. godine imenovali sopstvenu fabričku upravu. Do današnjeg dana, “Jugoremedija” predstavlja najvažniju pobedu građana nad sistemskom korupcijom u Srbiji.
Jovica Stefanović ne samo da nije investirao u modernizaciju „Jugoremedije“, već ju je zadužio do ivice stečaja i doveo do prekida proizvodnje. Poreska uprava je godinama tolerisala njegovo nenamirivanje obaveza prema državi, tako da je dug do 1. marta 2007. godine narastao na sto miliona dinara. Međutim, nakon uspostavljanja nove uprave, tadašnji ministar finansija Mlađan Dinkić naložio je Jugoremediji da odmah isplati sav nagomilani dug, jer će je u protivnom oterati u stečaj. Ipak zahvaljujući naporima radnika i akcionara, „Jugoremedija“ je u kratkom roku ponovo uspostavila proizvodnju, vratila sve Stefanovićeve dugove i u naredne dve godine investirala preko deset miliona evra u modernizaciju fabrike radi usklađivanja proizvodnje sa evropskim GMP standardima. Zbog značaja „Jugoremedije“ kao simbola građanske pobede nad korupcijom u Srbiji, uprava fabrike je od kraja 2009. godine, nakon završetka investicije, ponovo pod konstantnim pritiskom srpske izvršne vlasti. Naime, nakon dvogodišnjeg zatišja, u trenutku kad su sva finansijska ulaganja u građevinske radove bila okončana, a pre no što je „Jugoremediji“ odobren GMP sertifikat, odnosno pre no što je ulaganje moglo da se realizuje kroz povećanje vrednosti akcija, Ministarstvo ekonomije počelo je da vrši pritisak na upravu fabrike da se akcije što pre ponovo prodaju. Predstavnici malih akcionara „Jugoremedije“ nisu pristali na puštanje akcija u prodaju pre no što se okonča višemesečni postupak odobrenja GMP sertifikata. Ubrzo potom, počev od 18. juna 2010. godine, uprava, akcionari i zaposleni u „Jugoremediji“ postaju predmet konstantne policijske istrage pokrenute na osnovu anonimnih prijava o navodnim zloupotrebama prilikom rekonstrukcije fabrike. Protiv istaknutih nosilaca poslovnih aktivnosti u „Jugoremediji“ do današnjeg dana neprestano se vode i otvaraju nove istrage, koje ne dovode do bilo kakvog otkrića, ali zato stvaraju veoma negativan publicitet i nepoverenje kod banaka i poslovnih partnera „Jugoremedije“. Istovremeno, Republički fond za zdravstveno osiguranje smanjenjem cene „Jugoremedijinih“ lekova finansijski iscrpljuje fabriku, tako da ona više nije u stanju da otplaćuje kredit koji je podigla kod državnih fondova i poslovnih banaka za investiranje u modernizaciju.
ATP „Vojvodina“
Dok je u „Jugoremediji“ izvršna vlast svim sredstvima štitila kupca koji nije ispunio ugovornu obavezu da investira u modernizaciju fabrike, u slučaju ATP „Vojvodine“ iako je kupac Ilija Dević uložio 30 miliona evra u izgradnju nove autobuske stanice, Agencija za privatizaciju mu je raskinula ugovor i oduzela i preduzeće i investiciju. Kao i mali akcionari „Jugoremedije“, kupac ATP „Vojvodine“ spada u kategoriju vlasnika koji u Srbiji ne mogu da ostvare prava koja im po zakonu pripadaju, jer ne uživaju zaštitu vlasti. Nakon što je Ilija Dević investirao u izgradnju nove autobuske stanice počela je sistemska hajka protiv njega, čiji su najvažniji akteri Grad Novi Sad i Agencija za privatizaciju. Iako je relevantnim aktima Grada bilo predviđeno preseljenje autobuske stanice, novosadske vlasti su nakon izgradnje objekta izmenile planska dokumenta grada i onemogućile puštanje nove stanice u rad. Ovakvo nasilje nad investitorom može se objasniti samo na dva načina – ili velikom neodgovornošću, ili velikom korupcijom. Onemogućen da ostvari prihod iz realizovane investicije, Dević se vrlo brzo našao u situaciji da ne može da otplati rate za kupovinu ATP „Vojvodine“, zbog čega mu je Agencija za privatizaciju raskinula ugovor i oduzela preduzeće, ne uvažavajući probleme u kojima se investitor našao zbog nezakonitih postupaka Grada Novog Sada. Pritom posebno napominjemo da je Agencija prilikom odlučivanja o raskidu ugovora sa Devićem potpuno ignorisala činjenicu da je kupac izvršio ugovornu obavezu investiranja u preduzeće. Ova okolnost je veoma važna ako znamo da je ugovorna obaveza investiranja najčešći predmet sporova i kontroverzi. Neznatan je broj kupaca u privatizaciji koji su u potpunosti izvršili tu obavezu na način predviđen ugovorom, a Agencija im je najčešće izlazila u susret odobravanjem dodatnih rokova, izmenama ugovora, pa i prihvatanjem lažnih investicija (kao u slučaju „Jugoremedije“), što važi i za druge ugovorne obaveze (isplata kupoprodajne cene, obaveze prema zaposlenima…). U slučaju Ilije Devića, međutim, Agencija je ostala potpuno gluva za objektivne probleme sa kojima se kupac suočio, odnosno za činjenicu da je zbog bahatog i korumpiranog držanja Grada Novog Sada bio onemogućen da posluje. Sinhronizacija u postupcima Grada Novog Sada i Agencije za privatizaciju jednostavno bode oči.
Posebno zabrinjavajući aspekt slučaja ATP „Vojvodina“ ogleda se u činjenici da je kupac u vreme raskida privatizacionog ugovora uživao punu podršku zaposlenih u preduzeću, što je Agencija takođe ignorisala. Naša organizacija je proteklih godina pratila veliki broj štrajkova i protesta radnika i malih akcionara privatizovanih preduzeća koji su, vođeni interesom da zaštite svoja radna mesta i imovinu, zahtevali poštovanje zakona i ugovora u privatizaciji. Većina ovih preduzeća je u međuvremenu propala, jer su vlasti ignorisale argumente radnika i malih akcionara, ili ih uvažavale prekasno. Navešćemo dva karakteristična primera.
– Preduzeće za proizvodnju elektromotora, generatora i transformatora „Sever“ iz Subotice privatizovano je 2004. godine metodom javnog tendera. Ovaj metod, u kom ponuđena cena nije jedini faktor prilikom odlučivanja o najboljoj ponudi, već se podjednako vrednuje i kvalitet investicionog i socijalnog programa, predviđen je za prodaju preduzeća od posebnog značaja, u kojima je izbor adekvatnog vlasnika važniji od privatizacionog prihoda državnog budžeta. Međutim, u postupku javnog tendera, „Sever“ je prodat poznatom austrijskom špekulantu Mirku Kovaču. Uprkos višegodišnjoj borbi radnika za poštovanje zakona i ugovora, uprkos njihovim brojnim obraćanjima Agenciji za privatizaciju i upozorenjima da kupac gasi delatnost preduzeća i rasprodaje njegovu imovinu, Agencija je tolerisala kršenje ugovora. Iz velikog broja slučajeva u kojima je došlo do konflikta interesa finansijskih špekulanata, orijentisanih isključivo na profit, i javnog interesa za očuvanje proizvodnje i radnih mesta, „Sever“ se naročito izdvaja ne samo zbog toga što je Agencija ignorisanjem gašenja osnovne delatnosti prekršila zakon i ugovor, već i po tome što su zaposleni u ovom preduzeću godinama preduzimali brojne aktivnosti kako bi zaštitili proizvodnju i svoja radna mesta, odnosno kako bi primorali Agenciju da se pridržava zakona. Ispostavilo se da u uslovima sistemske korupcije njihova upornost, doslednost, kompetentnost i verodostojnost njihovih argumenata jednostavno nemaju nikakvog efekta. Nakon što je Kovačeva matična firma u Austriji otišla pod stečaj, „Sever“ je prinuđen da se bori za ponovno uspostavljanje proizvodnje. Radnici koji su se godinama suprotstavljali propasti danas su nezaposleni.
– Radnici i mali akcionari preduzeća za proizvodnju elektroproizvoda „RS Partners PES” iz Surdulice (nekadašnji “Zastava PES”) nakon višemesečne borbe uspeli su da dokažu da je kupac, ruski “RS UNITED PARTNERS GROUP”, potpuno obustavio proizvodnju, čime je prekršio Zakon o privatizaciji, koji ga obavezuje na održavanje osnovne delatnosti preduzeća. Ispostavilo se, naime, da je “RS UNITED PARTNERS GROUP” kupio nekadašnju “Zastavu PES” samo zbog toga što ovo preduzeće u svom vlasništvu ima ugostiteljske objkekte na Vlasinskom jezeru, i da ga osnovna delatnost preduzeća uopšte ne zanima. Agencija je tri godine odobravala kupcu dodatne rokove da uspostavi proizvodnju u preduzeću, ali je novembra 2010. godine ipak bila primorana da raskine ugovor. Ono što je usledilo, presedan je čak i u srpskoj privatizacionoj praksi. Na direktan pritisak ambasadora Ruske federacije u Srbiji Aleksandra Konuzina (što je javno priznao predsednik opštine Surdulica Novica Tončev), Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja poništilo je odluku Agencije o raskidu ugovora i vratilo “ RS UNITED PARTNERS GROUP” u preduzeće, sa novim ugovorom i novim rokom za uspostavljanje proizvodnje, koji se odlaže do dana današnjeg. Agencija je takođe novim ugovorom omogućila kupcu smanjenje broja zaposlenih, što u praksi zapravo znači obračun sa radnicima koji su bili aktivni u štrajku i protestu protiv nezakonite privatizacije. Iako „RS Partners PES” po ekonomskom značaju ne može da se meri sa „Sartidom“, ili NIS-om, u političkoj ravni radi se o najdrastičnijem od svih javnosti poznatih slučajeva u kojima su političke intrige suspendovale zakon i javni interes. Naime, dok je kršenje zakona u privatizaciji „Sartida“ i NIS-a prošlo uz prećutnu saglasnost radnika tih preduzeća, koji su se ponadali da će i sami imati koristi od korupcionaških dogovora vlasti i stranih kompanija, u privatizaciji „RS Partners PES” radnici i mali akcionari odlučno su se suprotstavili bezakonju, i za to bili surovo kažnjeni.
U vreme kada je Agencija odlučivala o raskidu ugovora o privatizaciji ATP “Vojvodine”, radnici ovog preduzeća okupili su se ispred Vlade Srbije kako bi dali svoju podršku investitoru. Kao i u slučaju “RS Partners PES”, vlasti su potpuno ignorisale stavove i interese zaposlenih i malih akcionara, bilo da podržavaju investitora, ili da su protiv njega. Nakon raskida ugovora, Dević je ušao u oštru javnu borbu kako bi zaštitio svoja prava – ali, kao i u slučaju “Jugoremedije”, otvoreno suprotstavljanje sistemskoj korupciji samo je uvećalo pritiske policije i tužilaštva.
Mere koje Evropska unija sada preduzima kako bi se suzbila sistemska korupcija veoma su važna podrška naporima građana Srbije da se zaštite od samovolje političke vlasti i privrednih monopola. Međutim, da bi se ostvarile zajedničke težnje građana Srbije i Evropske unije, neophodno je da među njima postoji kvalitetna komunikacija, za koju postoje bar dve ozbiljne prepreke. Najveća prepreka je, naravno, vlast u Srbiji, jer je ona primarni generator problema čijem rešenju težimo. Drugu veliku prepreku čine ovdašnji mediji.
Juna prošle godine, srpski mediji preneli su informaciju da je Evropska unija od vlasti u Srbiji zatražila preispitivanje više od dvadeset spornih privatizacija, među kojima su i „Jugoremedija“, „Srbolek“, „Zastava elektro“ i druga preduzeća čiji su radnici i mali akcionari svojim antikorupcijskim naporima proteklih godina postali svojevrsni simbol građanskog otpora samovolji vlasti. Dnevni list „Blic“ je objavio da se na ovom spisku nalazi i više preduzeća koja, samostalno ili u savezu sa drugim tajkunima, kontroliše Milan Beko (između ostalih Luka „Beograd“, „C market“ i „Novosti“). Iako su predstavnici vlasti u Srbiji potvrdili tu informaciju, preduzeće Luka „Beograd“ i Milan Beko poveli su medijsku kampanju kako bi u javnosti stvorili sumnju u to da zahtev iz Brisela uopšte postoji. Milan Beko je u dnevnom listu „Politika“ od 1. jula 2011. čak opisao kako je lično otišao „pravo u Evropsku komisiju“ da proveri tačnost te informacije. „Ne želim da spominjem ko je od evropskih zvaničnika prisustvovao sastanku, ali oni su se samo pogledali i rekli: ’Ko će od nas dvojice da mu kaže’. Zatim su istakli kako ne zahtevaju preispitivanje i reviziju privatizacija u Srbiji, niti ih interesuju pojedinačni slučajevi“. Sam podatak da se ovaj ozloglašeni saradnik Slobodana Miloševića i beskrupulozni monopolista, čovek čije je višedecenijsko delovanje u politici i privredi potpuna suprotnost svemu što javnost u Srbiji percipira kao evropsko, sastaje sa predstavnicima Evropske komisije, u atmosferi koja, kako je opisano, deluje veoma srdačno, ozbiljan je udarac ionako krhkom poverenju građana u mogućnost da procesi evropskih integracija dovedu do slabljenja sistemske korupcije u Srbiji. Ipak, predstavnici EU u Beogradu nisu reagovali na insinuaciju da je Milan Beko u njihovim prostorijama rado viđen gost, a srpska javnost ostala je u nedoumici postoji li zaista interesovanje Evropske unije za pojedinačne slučajeve sistemske korupcije. Ova nedoumica razrešena je tek marta ove godine, usvajanjem Rezolucije o procesu evropske integracije Srbije.
Vlast u Srbiji je ovih devet meseci zabune iskoristila da zataška tragove korupcije na koje je ukazao Brisel. O tome najbolje svedoči slučaj beogradske fabrike lekova „Srbolek“. Najveći akcionar tog preduzeća je 2005. godine postao Jovica Stefanović, isti onaj kontroverzni biznismen koji je do 2007. godine nezakonito upravljao „Jugoremedijom“. Sindikat i mali akcionari „Srboleka“ godinama su nastojali da spreče pljačku preduzeća koju je sprovodio Stefanović. Istorijat njihove borbe podjednako je dinamičan i impresivan kao i napori drugih navedenih grupa radnika i malih akcionara. Novembra 2010. godine izgledalo je da je i njihova požrtvovanost, kao i u slučaju „Jugoremedije“, urodila plodom, jer je, na osnovu krivičnih prijava i dokaza koje mali akcionari „Srboleka“ podnose još od 2008. godine, Stefanović uhapšen pod sumnjom da je oštetio „Srbolek“ za više od 5 miliona evra. Nakon hapšenja, mali akcionari su izabrali novu upravu i suočili se sa blokiranim računom, obustavljenom proizvodnjom i ogromnim dugovima, kao i sa činjenicom da „Srbolek“ manje duguje drugima nego što njemu ukupno duguju udružene firme Jovice Stefanovića. Ipak su nekako uspeli da pokrenu proizvodnju i otpočnu vraćanje dugova. U junu prošle godine, kada je Evropska unija prvi put pokazala interesovanje za kršenje zakona u privatizaciji „Srboleka“, još uvek je postojala šansa da se to preduzeće oporavi od pogubnih posledica višegodišnje pljačke. Međutim, istovremeno dok je u medijima stvarana konfuzija da li pismo iz Brisela uopšte postoji, nova uprava „Srboleka“ izgubila je bitku s dugovima koje su nasledili od Stefanovića i preduzeće je novembra 2011. godine bankrotiralo. Ipak, zaposleni i mali akcionari nastavljaju borbu da se nepravda ispravi i da „Srbolek“ ponovo proradi, u čemu im interesovanje Evropske unije može biti od presudne pomoći, kao i drugim građanima oštećenim u privatizaciji navedenih preduzeća. Svi ovi primeri jasno govore da u Srbiji postoje značajni demokratski potencijali, i da se ti potencijali ne nalaze u političkoj vlasti i među tajkunima, već u građanskim otporima samovolji vlasti i monopolima u privredi.
Ipak, osim dnevnog lista „Danas“, nijedno značajnije javno glasilo u Srbiji nije dalo adekvatan publicitet stavu Evropskog parlamenta o korupciji u privatizaciji, koji je jasno izražen u članu 17. Rezolucije o procesu evropske integracije Srbije broj B7 – 0000/2012.
Sigurni da i sami uviđate da bi neposredna i institucionalizovana komunikacija institucija EU sa radnicima, vlasnicima i malim akcionarima oštećenim u spornim privatizacijama bila od velike koristi za napredak Srbije u evropskim integracijama, predlažemo da se, kao predstavnici civilnog društva, u praćenje napretka Srbije uključe i višegodišnji akteri antikorupcijskih borbi u privatizaciji „Jugoremedije“, „Srboleka“, ATP „Vojvodine“, „Severa“, „Zastave elektro“, „RS Partners PES“ i drugih. Naša organizacija godinama prati i podržava borbe za prava radnika i malih akcionara u privatizaciji, tako da vam stojimo na raspolaganju za posredovanje u kontaktu sa konkretnim grupama, udruženjima i sindikatima.
Srdačan pozdrav,
Milenko Srećković
Pokret za slobodu