U vreme trajanja sastanka ministara poljoprivrede zemalja G20, predstavnici Pokreta za slobodu sastali su se 20-23. juna u Parizu sa organizacijama koje rade na reorganizovanju Evrope i svetskog prehrambenog i poljoprivrednog sistema.
Nezadovoljni neefektivnom politikom G20 i drugih međunarodnih foruma, te organizacije iz čitave Evrope organizuju 16-21. avgusta u Kremsu, u Austriji, NYELENI evropski forum o suverenosti hrane na kojem će se razgovarati o stvarnim rešenjima za probleme svetskog i poljoprivrednog sistema. Na sastanku u Parizu 20-23. juna razgovaralo se o programu i sadržaju samog foruma.
NYELENI evropski forum okupiće više od 500 predstavnika organizacija koje rade na suverenosti hrane iz više od 30 evropskih zemalja.
Evropa je integrisana u neodrživi globalni prehrambeni sistem koji kontrolišu korporativni interesi a zasnovan je na degradaciji prirode, eksploataciji resursa i društvenoj i ekonomskoj nejednakosti. Posledice ovog sistema vidljive su u svim delovima našeg prehrambenog i poljoprivrednog sistema i politike. Vreme je da se promeni okvir u kojem se nalazi evropska poljoprivreda.
Glavni ciljevi foruma o suverenosti hrane
Cilj foruma je jačanje, širenje i stvaranje pokreta za suverenost hrane u Evropi:
– Poboljšanjem shvatanja šta suverenost hrane znači u Evropi
– Identifikovanjem zajedničkih izazova i prepreka suverenosti hrane u Evropi
– Stvaranjem zajedničkih strategija i zajedničke agende za akciju kojom bi se ostvarila suverenost hrane u Evropi
– Jačanjem lokalnih aktera – grass roots inicijativa za suverenost hrane
– Proslavljanjem borbe za suverenost hrane koja se već odvija u Evropi
– Inspirisanjem i motivisanjem ljudi i organizacija da rade zajedno
– Obezbeđivanjem mreže inicijativa za suverenost hrane širom različitih sektora i zemalja
Suverenost hrane
Čitava evropska poljoprivreda – a posebno poljoprivreda u Zapadnoj Evropi – drastično se promenila u poslednjih 50 godina. Povećana upotreba mehanizacije, koncentracija i specijalizacija, doveli su do velike degradacije održivog porodičnog imanja a time i do gubitka milliona poslova, kao i do gubitka lokalnih prehrambenih kultura. Supermarketi su se raširili i nikli svuda, čime je dat prioritet industrijskoj i standardizovanoj hrani. Bezbednost hrane je možda ostvarena u Evropi, ali po cenu nutricionistički osiromašene, masovno proizvedene hrane, i porasta bolesti kao što su dijabetis, gojaznost i srčane bolesti, koje su povezane sa prerađenom hranom lošeg kvaliteta, visokim procentom masti i šećera, i sa malim sadržajem vitamina. Štaviše, evropski prehrambeni sistem je danas zavistan od jeftinog fosilnog goriva i ne prepoznaje ograničenost vodenih i zemljišnih resursa. Povećani energetski troškovi, drastično opadanje biodiverziteta, klimatske promene i opadanje vodenih i zemljišnih resursa, prete budućnosti proizvodnje hrane.
Da bi se odgovorilo na ove izazove, potreban je potpuno drugačiji pristup prehrambenoj i poljoprivrednoj politici i praksi. Hiljade društveno i ekološki održivih inicijativa koja se tiču proizvodnje hrane, kao i potrošnje, distribucije i prerade, već su se pojavile širom Evrope: organska i agro-ekološka imanja, potrošačke zadruge, farme podržane od strane zajednice, zadruge svih vrsta i ljudi koji istražuju novi ili obnovljeni lanac ishrane. Sve ove inicijative pokreću koncept suvereniteta hrane.
Koncept suvereniteta hrane je prvi put lansiran od strane Via Campesine 1996. godine tokom FAO Svetskog samita o hrani koji se održao u Rimu. Od tada suverenost hrane igra sve važniju ulogu u debatama o hrani, poljoprivredi i alternativama neoliberalnoj politici. Suverenitet hrane stavlja poljoprivrednika i potrošača u centar debate, i podržava pravo svih ljudi da proizvode svoje sopstvene proizvode i kulturalno prihvatljivu hranu, nezavisno od međunarodnih tržišnih okolnosti.
Suverenost hrane, pored toga, predstavlja politički okvir koji daje sistemski odgovor na brojne krize sa kojima se susrećemo: pomaže da se suočimo sa ekonomskom krizom preko osnaživanja lokalnih ekonomija; daje realan odgovor na klimatske promene preko ograničavanja prehrambene ekonomije, promoviše agro-ekološke načine proizvodnje i podržava različite poljoprivredne proizvođačke obrasce, kojima je potrebno manje ili nimalo fosilnog goriva. Povrh svega, promoviše participaciju građana u prehrambenom sistemu i ohrabruje neposredniji kontakt između proizvođača i potrošača hrane.