Otimanje poljoprivrednog zemljišta u Srbiji

Srbija se obavezala da će strancima omogućiti kupovinu poljoprivrednog zemljišta četiri godine nakon stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa EU. Do avgusta 2012. godine sve države članice EU sem Litvanije ratifikovale su SSP sa Srbijom. Da bi Sporazum stupio na snagu mora biti ratifikovan od strane svih država članica. Pokret za slobodu, radničko-seljačka organizacija koja se bori protiv otimanja zemlje u Srbiji, smatra da je ovako nepovoljan rok za prodaju zemljišta dogovoren u interesu tajkuna

Tekst je pisan za
publikaciju o otimanju zemlje Transnacionalnog instituta (TNI), januara 2013.

 Globalna top lista najvećih otimača zemljišta u periodu 2002-2012.

Otimanje zemlje u Srbiji započeto je u okvirima šireg procesa ubrzane privatizacije, odnosno društvenom i svojinskom transformacijom iz socijalističkog društvenog uređenja u kapitalističko. Taj proces započet je u svom najekstremnijem obliku padom režima Slobodana Miloševića i pobedom opozicionih neoliberalnih snaga na saveznim izborima u Saveznoj republici Jugoslaviji (tadašnjoj federaciji između Srbije i Crne Gore) održanim u septembru 2000. godine, a zatim i na republičkim u decembru iste godine. Privatizacija je bila najčešće predstavljana kao najbolje rešenje za ekonomiju koja je devedesetih godina bila oštećena građanskim ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, pljačkom koju je sproveo tadašnji vladajući režim, sankcijama međunarodne zajednice i NATO bombardovanjem 1999. godine. Međutim, krajnji efekat privatizacije bio je poražavajući; od 2284 privatizovanih preduzeća u periodu 2001-2012. u stečaju je završilo 1070, dok je za 664 raskinut kupoprodajni ugovor. Novi vlasnici bi privatizacijom vrlo često prali novac stečen kriminalnim aktivnostima ili bi bili zainteresovani samo za sticanje atraktivnih nekretnina ali ne i za očuvanje proizvodnog programa, što je dovodilo do velikog broja otpuštenih radnika i uništenih preduzeća. Procenjuje se da je od početka privatizacije više od pola miliona ljudi u Srbiji ostalo bez posla. Vlada formirana nakon parlamentarnih izbora u maju 2012. godine započela je proces preispitivanja privatizacija i hapšenja odgovornih lica, čime je na određeni način zvanično priznat kriminalni aspekt tog procesa na koji su radnički pokret i javnost već godinama ukazivali. Međutim, odgovornost nadležnih institucija, koja se, pre svega, ogleda u tome što one nisu kontrolisale ni poreklo novca koji je privatizacijom ulazio u legalne tokove, niti da li novi vlasnici održavaju kontinuitet proizvodnje, još uvek nije postala predmet ispitivanja.

Iako za to nije bilo osnova u tada važećem Ustavu, privatizacijom započetom 2001. je najpre de facto ukinuta društvena svojina, kao dotadašnje specifično obeležje jugoslovenskog komunizma. Društvena svojina nastala je radom ili investiranjem dela zarada zaposlenih ili zadrugara te je time de facto nastala kao zadružna, ’’ali se iz političkih i pravnih razloga vodila kao društvena svojina’’ (1). Ustavom iz 2006. društvena svojina definisana je kao prolazna kategorija koja se mora pretvoriti u privatnu svojinu. Na taj način su i poljoprivredna preduzeća i zemljište u društvenom vlasništvu postali predmet privatizacije. Privatizacija je ostavila drastične posledice i u ovom slučaju: u 253 privatizovana poljoprivredna preduzeća otpušteno je preko 65.000 poljoprivrednih radnika, a 60-ak ugovora, ili svaka četvrta privatizacija je poništena (2). U procesu privatizacije poljoprivrednih preduzeća počinjene su brojne nezakonitosti i kada je u pitanju državna i zadružna svojina, pre svega, usled nejasno definisanih propisa u pogledu vlasništva nad zemljom. ’’Mnoga poljoprivredna preduzeća privatizovana su a da prethodno nije rešeno njihovo pitanje svojine nad poljoprivrednim zemljištem’’, kaže se u Izveštaju o državnom i zadružnom zemljištu u postupku privatizacije koji je krajem 2012. godine sačinio Savet za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije.

Prilikom privatizacije poljoprivrednih preduzeća Agencija za privatizaciju nije izuzela državnu i zadružnu svojinu, koje nisu mogle biti predmet privatizacije, jer za razliku od društvene svojine, imale su svoje jasno definisane vlasnike. Na zemljište u zadružnoj ili državnoj svojini poljoprivredna preduzeća mogla su imati samo pravo korišćenja i ono nije moglo biti u prometu prilikom njihove prodaje. Ali, kako Agencija za privatizaciju nije u ugovoru o prodaji preduzeća jasno navela da predmet privatizacije nisu državna i zadružna svojina, došlo je do brojnih prisvajanja zemljišta na koje kupci nisu imali pravo. Naime, na osnovu privatizacionih kupoprodajnih ugovora novi vlasnici poljoprivrednih preduzeća su u Katastru nepokretnosti vršili promenu oblika svojine, odnosno uknjižbu privatnog vlasništva na zadružnoj i državnoj svojini. Međutim, takva promena oblika svojine nije imala pravnu osnovu jer je Ugovorom o prodaji društvenog kapitala prenet samo društveni kapital subjekta privatizacije, dok je na državnu i zadružnu svojinu moglo biti dobijeno samo pravo korišćenja, ali ne i vlasništva, jer ga nije imao ni pravni prethodnik (3).

Kako razmere ovog prisvajanja zemljišta u zadružnom i državnom vlasništvu nisu poznate, Savet za borbu protiv korupcije je preporučio Upravi za poljoprivredno zemljište Ministarstva poljoprivrede da pribavi od Republičkog geodetskog zavoda i službi za katastar određenih opština na kojima se nalaze nepokretnosti, podatke o promenama katastarskog stanja na tom zemljištu nakon privatizacije, kao i o promenama vlasnika na državnoj i zadružnoj svojini, kako bi se utvrdilo da li su obavljene uknjižbe prava svojine na državnoj i zadružnoj svojini na kupce društvenog kapitala, na osnovu ugovora o privatizaciji i da li je uknjižbama promenjen oblik svojine. Međutim, Agencija za privatizaciju odbija da Savetu za borbu protiv korupcije dostavi sve podatke o tome kako je tretirala pravo korišćenja na poljoprivrednom zemljištu u državnoj i zadružnoj svojini; kolika je ukupna površina poljoprivrednog zemljišta koja je bila u posedu subjekata privatizacije iz poljoprivredne delatnosti, kakva je vlasnička struktura kapitala kao i kolika kupoprodajna cena je ostvarena u privatizaciji (4).

Privatizacija i ukrupnjavanje zemljišta sprovode se radi prodaje zemlje stranim korporacijama

Srbija se obavezala da će strancima omogućiti kupovinu poljoprivrednog zemljišta četiri godine nakon stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa EU. Do avgusta 2012. godine sve države članice EU sem Litvanije ratifikovale su SSP sa Srbijom. Da bi Sporazum stupio na snagu mora biti ratifikovan od strane svih država članica. Pokret za slobodu, radničko-seljačka organizacija koja se bori protiv otimanja zemlje u Srbiji, smatra da je ovako nepovoljan rok za prodaju zemljišta dogovoren u interesu tajkuna koji žele da zemljište koje su jeftino kupili u privatizaciji, prodaju što pre bogatim stranim korporacijama zasnivajući svoju računicu na velikoj razlici u ceni kvalitetnog zemljišta na srpskom i evropskom tržištu. Mnoge države u okruženju dogovorile su mnogo duži rok posle kojeg će biti omogućena prodaja zemljišta, dok su neke zabranile prodaju.

Ukrupnjavanje zemljišta u vlasništvu malog broja ljudi koji do zemlje dolaze jako jeftino ima za cilj tržišnu špekulaciju sa zemljištem. Uslovi za to već su stvoreni; kako piše Branislav Gulan, član Odbora za selo Srpske akademije nauka i umetnosti i dugogodišnji saradnik Pokreta za slobodu:

Najveći srpski veleposednici zajedno imaju više zemlje nego što su površine pojedinih država ili gradova. Samo četvorica najvećih srpskih gazda poseduju više od 100.000 hektara zemljišta, a pojedinačno su jači i od najvećih evropskih zemljoposednika. U samom vrhu nalaze se vlasnik ,,Irva grupe’’ Dorđije Nicović sa blizu 30.000 hektara, vlasnik ,,Delte’’ Miroslav Mišković sa 25.000, vlasnik ,,MK Komerca’’ Miodrag Kostić koji poseduje u Srbiji 24.000 hektara, a vlasnik Industrije mesa ,,Matijević’’ Petar Matijević 16.000 hektara. Daleko iza njih je recimo, ,,Viktorija grupa’’ čiji su vlasnici Milija Babović, Zoran Mitrović i Stanko Popović, sa oko šest hiljada hektara. Međutim, treba napomenuti da sva ta zemlja nije u njihovom vlasništvu, već je dobar deo uzet u zakup od države. Jer, kada su kupovali kombinate u njima je bio i deo državne zemlje koja je ostala kod njih da je obrađuju (izrabljuju). Bilo kako bilo njihovi rančevi su veći od države Lihtenštajn, koja ima površinu od oko 160 kvadratnih kilometara ili 16.000 hektara. Pojedinačno su veći od Novog Sada, koji je površine 235 kvadratnih kilometara ili 23.500 hektara. Ovo se međutim, odnosni samo na zemljište koje su oni i njihove firme kupovali. Ali, ima još tu i zemljišta koje su kupovali njihovi bliski saradnici i članovi porodica. (5)

Iako Zakon o poljoprivrednom zemljištu zabranjuje prodaju poljoprivrednog zemljišta stranim licima, privatizacijom poljoprivrednih preduzeća stranci su, registrujući svoju firmu kao domaću, već postali vlasnici i poljoprivrednog zemljišta u Srbiji.

Tako je Ivica Todorić, hrvatski tajkun i vlasnik ,,Agrokora’’ kupivši ,,Frikom’’ došao do 1.000 hektara, a sa uljarom ,,Dijamant’’ do još  4.200 hektara. Ukupno obrađuje oko 6.000 hektara. Mađarska firma ,,Hajdu Avis’’ iz Debrecina kupila je poljoprivredno dobro ,,Sloboda’’ u Perlezu sa 1.500 hektara zemlje u vlasništvu, i posle četiri godine ga preprodala naravno uz profit. Irski fond ,,Baltik prosperite’’ izazvao je dosta buke u javnosti kad je kupio poljoprivredna dobra ,,Panonija’’, PIK ,,Feketić’’ i ,,Vojvodina’’ iz Bačkog Brestovca. Kupovinom akcija u ova tri kombinata kompanija iz Irske dobila je pravo da gazduje sa 10.500 hektara. Prvi stranac koji je otkrio da ako osnuješ firmu u Srbiji možeš da kupuješ i poljoprivredno zemljište (ne zvanično) je Endru Hanter, koji je 2005. godine kupio ,,Jakšićevo’’ u Srpskoj Crnji, sa 1.000 hektara za 245 miliona dinara, preko firme ,,Kornvel’’. Primera radi, u Danskoj ne možete postati vlasnik zemlje ako nemate određeni stepen obrazovanja i dokaz da u selima živite 25 godina bez prekida. Naši političari su gladni para, gledaju kako da se ugrade, zato i donose nakaradne zakone, zatim uredbe koje ih dopunjuju i traju dok oni ne obave posao. (6)

Vlada Srbije je u januaru 2013. sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima potpisala predugovor o davanju u dugoročni zakup više od 16.000 hektara u zamenu za investiranje u sistem navodnjavanja; sporazum najavljen kao velika investicija u poljoprivredu naišao je na veliko protivljenje seoskih udruženja.

Zaključak

Nakon agrarne reforme sprovedene u Jugoslaviji po završetku Drugog svetskog rata, kojom je postavljen zemljišni maksimum od 10 hektara, a ostatak nacionalizovane zemlje dat na korišćenje poljoprivrednim zadrugama i kombinatima, procesom tranzicije i privatizacije, koji je u Srbiji sproveden pod kontrolom Svetske banke i drugih međunarodnih institucija, zemljište postaje samo jedno od potencijala za stvaranje profita putem izvozno orijentisane intenzivne industrijske proizvodnje na krupnim zemljišnim površinama. Iako je ubrzana industrijalizacija nakon Drugog svetskog rata značajno smanjila seosko stanovništvo dovevši do njegove velike migracije (kada je iz sela u gradove na prostorima SFRJ za pola veka prešlo osam milioan ljudi), u sadašnjem periodu velike nezaposlenosti i deindustrijalizacije izazvane privatizacijom, država bi trebalo da zaštiti poljoprivredu i njene potencijale u stvaranju suverenog, samoodrživog društva od interesa krupnog i multinacionalnog kapitala. U periodu ekonomskih sankcija devedesetih godina, posebno je došao do izražaja značaj poljoprivrede za obezbeđivanje osnovnih životnih potreba stanovništva. Prema istraživanju UNICEF-a i OCHA (7), stopa mortaliteta u vreme sankcija nije imala značajniji porast, pre svega, zbog domaće poljoprivredne i farmaceutske proizvodnje zahvaljujući kojima Srbija nije bila zavisna od uvoza. Kako je srpska farmaceutska industrija skoro potpuno uništena u procesu privatizacije, a poljoprivreda postala teren špekulacija krupnog kapitala, jasno je da je proces privatizacije i neoliberalnog strukturalnog prilagođavanja u svojoj osnovi duboko usmeren protiv interesa stanovništva da obezbedi svoju egzistenciju kroz stvaranje jednog suverenog, samoodrživog društva. Bivša predsednica Saveta za borbu protiv korupcije pok. Verica Barać okarakterisala je proces privatizacije i ulogu međunarodnih institucija sledećim rečima: ’’Zakon o privatizaciji je rađen po konceptu Svetske banke i počiva na idejama liberalne ekonomije. Nisu važne ni institucije, ni imovina, ni proces, ni poreklo novca, važna je samo privatizacija’’. Kako što je već rečeno, otimanje zemlje u Srbiji sprovedeno je u okviru procesa privatizacije, dok najveću opasnost predstavljaju dalje nezakonito prisvajanje zemljišta i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU. Pritisak javnosti i radničkog i seljačkog pokreta u Srbiji po pitanju privatizacije i otimanja zemlje biće i dalje presudan u zaustavljanju ovog procesa. Za kraj možemo samo citirati Noama Čomskog koji je istakao da nijedan negativni društveni proces nije otišao tako daleko da ne može biti zaustavljen, a njegov smer preokrenut, jer su svi oni zasnovani na odlukama ljudi. Kako ljudi koji danas odlučuju u Srbiji nemaju predstavu o mogućnostima drugačije vrste ekonomije i uporno nastavljaju putem zacrtanim od strane međunarodnih neoliberalnih institucija, uloga međunarodnih organizacija koje promišljaju mogućnosti održivih i suverenih društava i u ovom će slučaju imati veliki značaj.
Milenko Srećković
1) Gulan, Branislav, Ishitrena privatizacija raskrčmila agrar, izvor: Pokret za slobodu, www.pokret.net, 2. decembar 2012.
2) Zemlja i sloboda, Pokret za slobodu, 2011. godina.
3) Izveštaj o državnom i zadružnom zemljištu u postupku privatizacije, Savet za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije, 2012. godine.
4) Izveštaj o državnom i zadružnom zemljištu u postupku privatizacije, Savet za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije, 2012. godine.
5) Gulan, Branislav, Ko obrađuje srpsku zemlju, 2010.
6) Gulan, Branislav, Ko obrađuje srpsku zemlju, 2010.
7) Economic Sanctions, Health, and Welfare in the Federal Republic of Yugoslavia 1990-2000, koju je finansirao UNICEF i Kancelarija UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA).
Error: The expand/collapse plugin requires that both parameters (id,title) are used.

This is a captcha-picture. It is used to prevent mass-access by robots. (see: www.captcha.net)
:
(*):
(*):