Divlja (nad)gradnja - socijalni problem&profit

Divlja (nad)gradnja - socijalni problem&profit

Divlja gradnja je bila izrazito aktuelna devedesetih godina, kada je rat bjesnio u cijelom okruženju, kada su se svi snalazili kako su mogli i umjeli. Takva, bespravna gradnja se uvijek i pravdala ratnom stihijom, sankcijama i tranzicijom. Tada su ''iznikla'' cijela naselja sa nelegalno podignutim objektima poput Kaluđerice, najvećeg divljeg naselja u zemlji i na Balkanu. Nemaština i komplikovana procedura za dobijanje građevinske dozvole za sopstveni krov nad glavom bili su polazna tačka za gradnju nelegalnih stambenih objekata, od temelja. Mnogi nisu željeli da se upuštaju u nelegalne radove, ali to im je neuređenom regulativom prosto bilo nametnuto. Divlja gradnja je bio jedini način da se riješi  stambeni problem velikog broja ljudi. Oni koji su bili nadležni da riješe ovaj problem (pošto već nisu uspjeli, a nisu se ni trudili da ga spriječe) osmislili su naknadno opciju – postupak legalizacije. Opet komplikovana procedura sa papirima, novim taksama i dugogodišnjim razvlačenjem po šalterima, ali  imate svoj krov pa makar bio i nelegalan. Ka šalterima krećete iz svojih mukom sazidanih kvadrata, zaključavate svoja vrata, pa i nije toliko strašno prolaziti kroz šaltersku torturu legalizujući nešto svoje što već postoji. Zakonske regulative se moraju ispoštovati na kraju. A ko, kako i zašto? – to već nije toliko važno. Višeetažni poslovni objekti, u ljušturi od metala, mermera i stakla i neomalterisana stambena kuća od blokova – isto bez građevinske dozvole, bez plaćenih taksi, bez ulaganja u infrastrukturu... Da li su iz istog razloga iskopane obje temeljne jame, bez potrebnih, legalnih papira? Da li je ista procedura za građevinsku dozvolu koju nemaju ni jedan ni drugi objekat? Da li je ista procedura za legalizaciju? Na šalterima za legalizaciju nećete sresti uglađenu ''poslovnu elitu''. Oni su rezervisani samo za narod koji se jedva skućio na divlje. Ali legalizacija i pored toga ne zaobilazi savremene, blještave objekte arhitekture nestambenog karaktera, dok ''obični ljudi'' i dalje čekaju svoj red u nepreglednim kolonama za legalizaciju.  Kako smo onda jednaki pred zakonom? Šta se gradi i šta se legalizuje? Ko gradi i kome se legalizuju objekti? Ko i kako dobija građevinsku dozvolu? Da li i ovdje vladaju zakoni jačeg, odnosno debljeg i dubljeg džepa? Ratna vremena i sankcije su prošli - šta danas opravdava ''divljanje''? Glavni grad je prepun i novih, još uvijek neomalterisanih nadzidanih ''pečurki'' – novi urbanistički fenomen. Veća potražnja od ponude usmjerava tržište, zahtijeva „rađanje“ novih kvadrata... Ali šta je uzrok pojavi bespravnih, prije svega stambenih, kvadrata? Nerealne cijene stanova otvaraju neko novo polje djelovanja. Veoma komplikovana procedura dobijanja svih potrebnih dozvola za legalan početak ima svoje, visoko kotirano mjesto na spisku koji opravdava ovakvu gradnju. Teška materijalna situacija krajnje grupe u lancu bespravnog graditeljstva – kupaca ipak zauzima prvo mjesto. Socijalno stanje ogromnog broja populacije opet započinje nit, još jednog, ne tako malog problema. Nelegalna gradnja tako prestaje da bude samo nezakonit čin. Prosječna plata, broj podstanara i cijene podstanarskog života koje uopšte nisu kontrolisane već se prepuštaju volji i želji stanodavaca koji uz to zaobilaze i zakonsku proceduru prijave svojih stanara - plaćanje taksi.. zatim cijena kvadrata stambenog prostora kao i pregršt ''povoljnih'' stambenih kredita... otvorili su veliki prostor djelovanja dovitljivih grupa investitora. Zakoni koji postoje na papiru, ali ne i u praksi, zakoni koji nisu dorečeni i u sebi imaju veliki manipulativni prostor takođe predstavljaju veliki poligon za ''igre'' pomenutih investitora. Nije lako naći i zauzeti odgovarajuću parcelu i otpočeti ustaljeni proces zidanja - od temelja. Mnogo je lakše ako neki temelji već postoje, i to u gradskom jezgru gdje cijena postojećih kvadrata nije zanemarljiva, a novi metar kvadratni visoko isplativ. Tako je opšteprihvaćen način divljaštva uočen kod gore pomenutih nadgradnji već postojećih objekata. Najpopularnije (a ujedno su se pokazale i najpogodnije) su ''ruske'' zgrade u beogradskom naselju Karaburma, ali ni drugi dijelovi grada kao ni drugi gradovi u okruženju ne zaostaju mnogo za ovim ekstremnim primjerom.
Popularne ''Ruskinje'' su sagrađene neposredno posle Drugog svjetskog rata od strane dobrovoljaca sovjetske armije. Tadašnja teška materijalna situacija i velika potreba za stambenim prostorom stvorila je ove objekte od lošeg materijala koji je u to vrijeme bio dostupan. Ovi dvoetažni objekti poslužili su kao plodno tle za rast novih etaža u vidu nadgradnji. Proces nadgradnje je zaobišao sve legalne načine i sve neophodne nadležne institucije pa smo svjedoci ''zanimljivih'' konstruktivnih rješenja i novih estetskih ''kvaliteta''. Grupa investitora je veoma lako započela cijeli proces, potpuno oslobođena i rasterećena svih zakonskih stega. Već postojeći stanari tzv. ''Ruskinja'' su lako pristali da potpišu ugovor o nadgradnji jer su na taj način dobili proširenje stanova budućim, novim kvadratima samo jednim potpisom. Više od polovine ukupnog broja stanara je dovoljan legitimitet za unaprijed osmišljeno „divljanje“ od strane investitora. Sledeći korak je prodaja još neizgrađenih stanova za veoma primamljive i pristupačne cifre koje su mnogo niže od trenutnih (da izbjegnemo termin ''realno'' jer su postojeće cijene stanova daleko od realnih). Uz saglasnost postojećih stanara i uredno prikupljenog novca od strane budućih (koji nemaju mogućnost velikog izbora usled prilično loše finansijske situacije) i ''divljanje'' može da počne.  Ojačanje temelja sa novim stubovima koji izlaze iz ravni postojećih objekata, nadziđivanje nekoliko etaža nad dodatno ubačenim erkerima... a onda slijedi i nova krovna konstrukcija koja krije još nekoliko etaža pod limom. I rezultat je sledeći – umjesto dvoetažnih ''Ruskinja'' naselje je ''obogaćeno'' novim višeetažnim objektima koji dostižu cifru od 7, a postepeno se, kaskadno šire od tla ka vrhu... Novi kvadrati, novi stambeni prostor, a stara vodovodna, kanalizaciona i elektro mreža. Bespravna gradnja eliminiše ulaganja u instalacione mreže i nove priključke što znatno umanjuje cijenu radova. Takođe je izbjegnuta komplikovana procedura oko dobijanja papira (a za ovakve primjere teško da bi ih i dobili) kao i kontrola gradnje. Rezultat se vidi odokativnom metodom u vidu brojnih etaža i novih ''gorostasa'', ali oku promiče stabilnost objekata i materijal koji je ugrađen u zidove ovih višespratnica. Tako smo nedavno mogli da se informišemo o rušenju kompletnih zidova od 8m na susjedne objekte ili rušenju kompletnih balkona, pojavi klizišta ili pukotina na fasadi...  ili budemo direktni svjedoci pomenutih dešavanja. Zgrade su sagrađene, stari stanovi prošireni, novi stanovi prodati, kupci useljeni... Neophodno je sada ovo sve legalizovati i omogućiti novim stanarima život u savremenim, gradskim uslovima sa naknadno obezbjeđenim priključcima za vodu i struju. Liftovi spadaju u bespotreban luksuz i pored zakonski premašene spratnosti koja je na neki način izbjegnuta mansardnim krovom i brojnim etažama pod njim. Obrnuta procedura od one tzv. zakonske - prvo sagradi pa legalizuj! – svakako jeste sigurnija varijanta bar što se papira tiče, a i samovoljno izbjegnute takse za izgradnju infrastrukture i puteva prilikom naknadnog postupka legalizacije znatno umanju svotu novca kojom se puni državna kasa (za razliku od onih koji su izabrali gradnju legalnim putem).  Da li onda postoji problem ako svi ćutimo, držimo oči zatvorene i strahujemo samo zbog jednog papira koji na kraju treba da bude potpisan od strane nadležnih da bi sve bilo legalno i u skladu sa zakonom?! Šta je sa svim akterima i urbanističkom mafijom? Šta je sa svim tim nelegalnim objektima koji ne prolaze nikakvu kontrolu tokom gradnje, a kao takvi bivaju legalizovani i samim tim prihvatljivi za stanovanje? Ljudski život onda i nije toliko vrijedan, zar ne?! Cijene stanova odnosno kvadrata očigledno diktiraju zakone. Mnogo je lakša i realnija opcija prinudne i naknadne legalizacije. Na kraju krajeva, svi su srećni i zadovoljni. Investitori odlaze punih džepova i naprasno nestaju po završetku građevinskih radova kako bi izbjegli eventualnu muku sa nezadovoljnim, novim korisnicima stanova, a i zakonski ne podliježu nikakvim sankcijama što ih ne sprječava da se ponovo upuste u već dobro uigran sistem za laku zaradu bez odgovornosti, na nekom drugom pogodnom tlu, odnosno objektu, već naprotiv. Ljudi su se dočepali krova nad glavom, pa kakav god da je njihov je. Čiji je onda ovo problem i ko treba da snosi odgovornost i ispravi štetu? Nadležni organi su držali, i još uvijek drže, zatvorene oči i ispružene ruke dok se sve ovo dešavalo, i još uvijek se dešava, u njihovim opštinskim dvorištima, a naknadno sve pravdaju komplikovanim dozvolama, dodatnom birokratizacijom, nedefinisanim zakonima, koje su sami propisali, istovremeno odbijajući da ih promijene i podzakonskim aktima urede, kao i malobrojnim ljudstvom bježeći od sopstvene odgovornosti. Sada niko ne može iseliti porodice, srušiti „nove“ zgrade i tako riješiti problem. A objekti se možda naknadno uruše i sami pa kad se bude kretalo od početka i novih temelja možda zakon bude jasniji i primjenljiviji, a neki drugi ljudi odgovorniji, svjesniji i savjesniji pa nećemo morati da okrećemo glavu i strijepimo kada prolazimo pored neke ovakve fasade ili da u strahu živimo pod nekim ovakvim krovom. Do tada će i dalje vladati urbanistički haos u kome su jedine žrtve ljudi bez krova nad glavom – budući kupci i slučajni prolaznici, a jedini profiteri oni isti koji održavaju taj haos zarad lične, materijalne koristi.   
31.jula 2007.

Marija Radišić

 

Error: The expand/collapse plugin requires that both parameters (id,title) are used.

This is a captcha-picture. It is used to prevent mass-access by robots. (see: www.captcha.net)
:
(*):
(*):