Nakon donošenja Zakona o privatizaciji 2001. godine, Vlada je svrstala ’’Magnohrom’’ među sedamdesetak ’’bijelih slonova’’ socijalističke privrede koji su prije privatizacije stavljeni na program restrukturiranja. Mučan projekat restrukturiranja kraljevačkog giganta, koji je podrazumijevao nova otpuštanja, započet je u prvim mjesecima 2005. godine, i trajao je skoro godinu dana. Rukovodstvo fabrika nije bilo zadovoljno odlukom Agencije i privatizacionog savjetnika da se fabrika ponudi na prodaju u cjelini, a ne, kao što je to praksa u preduzećima koja su prošla kroz restrukturiranje, u dijelovima, međutim Agencija za privatizaciju nije htjela da prihvati model prodaje ’’na parče’’. Prodaja u dijelovima je dolazila u obzir jedino ako se na oglas za javni tender za prodaju čitavog ’’Magnohroma’’ ne javi ni jedan ponuđač. Međutim, cijena odluke da se ’’Magnohrom’’ u cjelini učini atraktivnim za potencijalne kupce, bila su nova otpuštanja u već prepolovljenom kolektivu. Tada je poslovodstvo fabrike, u saradnji sa Agencijom za privatizaciju, napravilo socijalni program kojim je obuhvaćeno još 500 radnika, sa otpremninom od 100 evra po godini staža, koju su radnici smatrali ponižavajuće niskom. Beogradski ’’Faktis’’ je nekoliko godina ranije, na samom početku priprema za privatizaciju, procijenio vrijednost ’’Magnohroma’’ na 97 miliona dolara, mada je u javnosti najčešće saopštavano da je ’’knjigovodstvenu vrijednost teško procijeniti’’. Najveću otežavajuću okolnost za valjanu procjenu, predstavljala je neuknjižena imovina preduzeća – čest problem u Srbiji i čest izvor manipulacija u privatizaciji.

Fabrika je i u ovakvim uslovima imala atraktivan proizvodni program, ali su joj za ponovno pokretanje nedostajala obrtna sredstva, tako da su se svi, počev od sindikata, preko uprave, pa do države, slagali oko jednog – privatizaciju treba obaviti što prije, jer su smatrali da jedino ona može oživjeti nekadašnjeg giganta i donijeti neke bolje dane. Usvojeni program finansijskog restrukturiranja ’’Magnohroma’’ obuhvatao je i tzv. ’’otpust’’ dugova prema državi i javnim preduzećima, u ukupnom iznosu od oko 40 miliona evra, što je međutim bilo uslovljeno pronalaženjem kupca. Finansijsko restrukturiranje nije obuhvatalo socijalni program i tehnološke viškove, iako su firmu i dalje mučila velika potraživanja radnika, već je odlučeno da ovi problemi budu prepušteni budućem kupcu. U pregovorima između Agencije i sindikata, definisani su kupoprodajni ugovor i socijalni program prema kom je otpuštanje radnika bilo uslovljeno izmirivanjem dugova i isplatom otpremnine. Zaposleni u tom trenutku sa svojom platom nisu mogli da sastave ni pet dana.

Nakon restrukturiranja ’’Magnohroma’’, započet je proces privatizacije. Oglas za javni tender je objavljen 29. decembra 2005. godine. Prema pisanju štampe, koja je ovoj privatizaciji posvetila značajnu pažnju, borbu za fabriku vodili su beogradski ’’Bomeks’’ i indijski ’’Global Steel Holdings Limited’’, iza kog stoje indijski milijarderi, braća Pramod i Vinad Mital, koji su ujedno i vlasnici gotovo svih željezara u okruženju, kao i željezara u 17 zemalja širom Evrope, Afrike, Indije i oblasti Pacifika. Prema odluci tenderske komisije, ’’Global Steel Holdings Limited’’ je dostavio bolju ponudu: 1,2 miliona evra kao kupoprodajnu cijenu, i 23,1 miliona evra za investicije u proizvodni program. Ugovorom je takođe bilo predviđeno da novi vlasnik nastavi sa proizvodnjom vatrostalnih opeka i elektrotermičkih proizvoda. Novi vlasnik ’’Magnohroma’’ je potpisao ugovor o kupoprodaji 21. jula 2006. godine, a potpredsjednik londonske kompanije Ravi Dabari je uvjeravao javnost i radnike da želi da vidi Srbiju kao ekonomskog lidera, kao i da im je cilj da obezbjede najmanje 200.000 tona čelika u regionu.

Izgledalo je da svi učesnici u privatizaciji – država, novi vlasnik i radnici – žele da gigant ponovo proradi. Štaviše, reklo bi se da je Agencija za privatizaciju svoj posao odradila iznenađujuće zakonito i korektno. Naime, ako se sjetimo da su pojedina velika preduzeća potpuno uništena zahvaljujući predugom i loše vođenom postupku restrukturiranja i ako vidimo kako traumatično i haotično još uvijek teče komadanje kragujevačke ’’Zastave”, mora se priznati da restrukturiranje ’’Magnohroma”, to jest odluka da se preduzeće proda u cjelosti, i izbor najpovoljnijeg ponuđača – ugledne svjetske kompanije iz iste branše – svjedoče o iskrenim namjerama države da firmu udome ’’strateškom partneru” pod najboljim uslovima za zaposlene. Tim prije, međutim, dalji rasplet bi morao da natjera na razmišljanje i najtvrdokornije tranzicione optimiste.

Pored svih obećanja i obaveza iz kupoprodajnog ugovora, početak 2007. godine u ’’Magnohromu’’ je obilježio početak krize – krajem februara, oko 1.000 radnika je blokiralo fabriku, a proizvodnja je obustavljena na nekoliko dana. Bio je to štrajk upozorenja koji su organizovali fabrički sindikati, zbog neisplaćenih decembarskih i januarskih zarada. Uslijedila je i prijetnja da će, ako se zahtjevi ne ispune, radnici tražiti od Agencije za privatizaciju kontrolu izvršenja ugovora o privatizaciji ’’Magnohroma’’. Stanje se nije popravilo, pa krajem marta 2.200 radnika ulazi u generalni štrajk, zbog neisplaćenih plata i neizvršenja socijalnog programa. Sredinom aprila štrajk se radikalizuje – radnici blokiraju sve kapije i ulaze, kako bi spriječili promet robe i ljudi. U maju 2007. godine, javnost je saznala da je iz magacina preduzeća nestalo 6 tona bronze i 700 kilograma bakarne žice, čija je vrijednost procijenjena na više od 7 miliona dinara namijenjenih za izradu rezervnih delova. Krađa je otkrivena nakon vanrednog popisa u magacinu limova pogona za proizvodnju vatrostalnih opeka. ’’Magnohrom’’ je 21. maja podnio i krivične prijave protiv n.n. izvršilaca Policijskoj upravi u Kraljevu, radi sprovođenja istrage. Dugo najavljivana privatizacija očigledno nije donijela boljitak ni kraljevačkom ’’Magnohromu’’, ni brojnim drugim preduzećima sa ovog područja. Nezadovoljni radnici su odlučili da prekinu štrajk kojim ni posle više od dva mjeseca ništa nisu uspjeli da postignu. Borbu su nastavili sa radnih mijesta, makar oni koji su radna mjesta još uvek imali. Odlučili su da svako od 2.200 zaposlenih tuži vlasnika za neisplaćene zarade, dok su istovremeno od Agencije za privatizaciju zahtijevali da raskine kupoprodajni ugovor. Vanredne kontrole Agencije su počele da obilaze fabriku i da razgovaraju sa vlasnicima, rukovodiocima i radničkim predstavnicima. Međutim, sem konstatacije da je proizvodnja opala za 40 odsto od dolaska novog vlasnika, i da ugovorene investicije još uvijek nisu izvršene, ništa nije postignuto. Vlasnicima su uporno odobravani novi rokovi za ispunjenje preuzetih obaveza. U međuvremenu, u fabričkom su se krugu pojavili i tzv. ’’sekači’’ – zbog navodne zastarjelosti, najvitalnija postrojenja fabrike su ugašena, razrušena, raskomadana i pretvorena u otpadno gvožđe, koje je prodato po višestruko manjoj ceni od uobičajene. Stručnjaci i radnici se nisu slagali sa ovakvim potezom, ali njihovo mišljenje nije mnogo vrijedilo. Raskomadana su gotovo cjelokupna postrojenja za proizvodnju vatrostalnih opeka, a skoro 2 tone zaliha gotovih proizvoda koje je novi vlasnik naslijedio od prethodne uprave, rashodovano je i prodato po cijeni tri puta nižoj od tržišne. Kupila ih je konkurentska firma sa privatizacionog tendera, beogradski ’’Bomeks’’. Potpuno je ugašena proizvodnja u sva tri ’’Magnohromova’’ rudnika magnezita – ’’Bogutovac’’ kod Kraljeva, ’’Šumadija’’ kod Čačka i ’’Magnezit’’ kod Užica. Dok se sve ovo dešavalo, Agencija za privatizaciju je na radničke apele da se spriječi propadanje uvijek imala isti odgovor – slučaj ’’Magnohrom’’ se ’’budno motri’’ i kupoprodajni ugovor će biti raskinut ukoliko se godinu dana nakon privatizacije ispostavi da kupac nije ispoštovao sve svoje obaveze. Agencija, kako su navodili u svojim odgovorima, ’’ne može da sudi o ispunjenosti ugovornih obaveza pre zakonski određenog roka’’.

Godinu dana od prodaje ’’Magnohroma’’ je isteklo 22. septembra 2007. godine, a prva redovna kontrola Agencije je bila planirana za polovinu oktobra. Na optužbe da krši zakon i ugovor, Ravi Dabari je isticao ideološke parole kako su radnici zaboravili da su u privatnom vlasništvu, da više nema samoupravljanja i da moraju da rade, jer ’’ako su tokom ove godine imali 15 dana obustave rada zbog štrajka, to vrijeme moraju da nadoknade i biće im isplaćene zarade, ali, naravno, ne za cijeli mjesec ako su radili samo 15 dana’’. Radnici su uzvratli otvorenim pismom:

’’U redu je da treba da radimo, gospodine Ravi. Ali, sa čim, kako, i za koje plate? Da bi se samo pokrenula proizvodnja potrebno je najmanje 15 dana, a vi za celu godinu niste učinili gotovo ništa i sada bacate rukavicu u lice i radnicima i državi Srbiji. Ili Vas saradnici loše obaveštavaju, ili ste i sami nesposobni da radite ovaj posao. Ali, to je već problem – Vašeg poslodavca. Mi Vam savetujemo da se povučete jer ste već mnogo štete naneli i ’’Magnohromu’’, i nama, i našoj državi, pa i svojoj kompaniji’’.

Stav većine zaposlenih, koji već pola godine nisu primili plate u firmi u kojoj je obim proizvodnje smanjen na 22.5 odsto od dolaska novog vlasnika, bio je da i stečaj ne bi bio teže stanje od ovakvog. Posle brojnih žalbi svih sindikalnih rukovodstava koje su upućene brojnim državnim institucijama, stručnjaci Agencije za privatizaciju, odnosno Centra za kontrolu izvršenja ugovora, konstatovali su 17. oktobra 2007. godine da je ’’Global Steel’’ prekršio privatizacioni ugovor. Agencija je, u skladu sa Zakonom o privatizaciji, odredila rok od mjesec dana da vlasnik obaveze ispuni, ili će uslijediti raskid ugovora. Tokom trajanja ovog roka, od 22. oktobra do 22. novembra 2007. godine, uslijedili su novi problemi za ’’Magnohrom’’ – zbog neizmirenih dugova, isključena je struja, pa je proizvodnja u potpunosti obustavljena. Oko 2.000 radnika je poslato na prinudni odmor od nedelju dana, kao u najmračnije vrijeme ratova i sankcija. Fabrici je isključena i voda, obustavljen dotok gasa, a zbog nagomilanih dugova su prekinute i telefonske linije. Nekoliko stotina radnika se svakodnevno okupljalo pred upravnom zgradom, ali sem sindikalnih predstavnika niko od uprave ni vlasnika nije našao za shodno da im se obrati. Od štrajka glađu su odustali nadajući se da će Agencija za privatizaciju ipak riješiti njihove muke. Pored radnika, i bord direktora je počeo da gubi strpljenje, pa je i njih, kao sve druge radnike, vlasnik udaljio sa radnih mijesta. Konačno, 17. decembra 2007. godine, nakon četiri redovne i vanredne kontrole, brojnih sastanaka i višemjesečnog vijećanja, Agencija za privatizaciju je raskinula ugovor o kupoprodaji kraljevačkog preduzeća ’’Magnohrom’’ sa ’’Global Steel’’-om. Donijeta je odluka o naplati bankarske garancije od 300.000 evra, i ugovorne kazne od 1.136 miliona evra. U zvaničnom obavještenju Agencije između ostalog stoji:

"Imajući u vidu težak socijalni i materijalni status zaposlenih i jasno iznet stav predstavnika zaposlenih da im nije u interesu da se ugovor raskine već da se poštuje i izvršava, Agencija je tokom proteklih godinu dana više puta upućivala apel novom vlasniku i ukazala na neophodnost postizanja sporazuma sa zaposlenima i ispunjavanja ugovornih obaveza".

Naporedo sa ovom birokratskom bajkom, tokom istih tih godinu dana ’’Magnohrom’’ je u radničkoj stvarnosti smišljeno i sistematično uništavan. Od ugovorenih investicija u modernizaciju i razvoj svih pogona od oko 3 miliona evra u prvoj, i oko 20 miliona evra u naredne četiri godine, nije uložen ni jedan jedini cent. Socijalni program je u potpunosti ignorisan. Radnicima pored plata nisu uplaćivani ni doprinosi, a jedina ulaganja koja su evidentirana i vidna jeste 50.000 evra vrijedan luksuzni ’’Krajsler’’, kupljen za čelnike kompanije.

Nakon raskida ugovora razmatrane su opcije. Jedna je bila stečaj, a druga ponovna prodaja. Za drugu se zalagao veći broj radnika, jer bi u tom slučaju makar polovina od njih ostala na poslu. Raskidom ugovora, radnici su se riješili nesavesnog vlasnika, ali su im ostali nebrojeni neriješeni problemi. Zbog neuplaćenih doprinosa u prethodnoj godini, od 1. januara su ostali i bez zdravstvene zaštite. Krajem 2007. godine, pokrenuta je istraga zbog sumnje na pranje novca od strane bivšeg menadžmenta ’’Magnohroma’’, kako domaćih tako i predstavnika ’’Global Steel’’-a. Kraljevačka policija je došla do saznanja da je ’’Global Steel’’ podigao najmanje dva miliona evra u bankama u Srbiji iz hipotekarnih opterećenja ’’Magnohromove’’ imovine, i da je taj novac, za navodne konsultantske usluge i fiktivne ugovore za nabavku sirovina, uplaćivan na račune raznih kompanija u Singapuru, Indiji i na Maršalskim ostrvima. O svemu ovome je obavješteno i nadležno tužilaštvo, Interpol kao i Uprava za sprječavanje pranja novca. Krajem januara u toku je bilo otplaćivanje tri kredita koja je bivši vlasnik podigao kod ’’Hipo Alpe Adrija banke’’ u Beogradu. Riječ je o zajmovima u iznosu od oko 1.201 milion evra. Postojala su još dva kredita kod ’’Srpske banke’’, koja su otplaćena.

Kako je moguće da se londonska kompanija zaduživala zalažući imovinu firme koju još nije otplatila? U Agenciji za privatizaciju navode da im se kupac nije obraćao sa zahtevom za davanje saglasnosti za uspostavljanje hipoteke na imovini "Magnohroma", i objašnjavaju da je kupoprodajnim ugovorom predviđena mogućnost stavljanja imovine pod zalogu, ali u strogo utvrđenoj vrijednosti, koja, u ovom slučaju, nije prekoračena. Zakon je, dakle, i u ovom slučaju nemoćan, kao što je i ugovor raskinut tek nakon što je kupac opustošio preduzeće. Sve po slovu zakona, od ’’Magnohroma’’ su ostale zidine i tri visoka dimnjaka iz kojih ne kulja dim. Uslijedili su i novi protesti, a Vlada Srbije je ponudila jednokratnu pomoć radnicima u iznosu od 10.000 dinara, nadajući se da će time okončati trodnevni protest. Krajem januara 2008. godine, na poziv sindikata, u fabričkom krugu se pojavio i potpredsjednik Vlade, Đelić, da bi se oglasio pred oko hiljadu okupljenih radnika, koji su već desetak dana bili u protestu. Radnici su zahtijevali pokretanje proizvodnje, hitno upošljavanje i pregovore sa zastupnikom državnog kapitala u vezi sa dugovima radnicima i povezivanjem radnog staža. Đelić je obećao rješavanje problema sa strujom, hitno svođenje računa za 2007. godinu, kako bi se znalo pravo stanje nakon pustošenja, kao i obezbjeđivanje energenata. Pomoć zaposlenima iz državnog budžeta je bila najavljena već za narednu sedmicu. ’’Nećemo dozvoliti’’, rekao je, ’’da ’Magnohrom’ bude izbrisan sa privredne mape Srbije’’. Država je, kaže, odlučila da ’’Magnohrom’’ ne gurne u stečaj, već da kroz subvencije pomogne pokretanje proizvodnje, a time će biti obezbjeđena i zarada zaposlenima. Ministar Dinkić je izjavio da je konačna odluka države da se ’’Magnohrom’’ ipak privatizuje po dijelovima, te da očekuje da će takva privatizacija biti uspešna. Na čemu bazira ova očekivanja, nije rekao. Prethodna privatizacija, obavljena pod mnogo boljim uslovima, dovela je fabriku do propasti.

Dugovi koje je ’’Magnohrom’’ u vrijeme uprave pod kontrolom ’’Global Steel’’-a napravio prema radnicima, državi, dobavljačima, bankama i drugim povjeriocima, po grubim procjenama premašuju 20 miliona evra, a u medijima je pominjana i cifra od 50 miliona evra. Posle više od tri mjeseca, kraljevački gigant je dobio struju, čime je ispunjeno jedno od Đelićevih obećanja. Novi susret sa radnicima, potpredsjednik Vlade je zakazao za 1. mart, i tada je trebalo da se zna konačna sudbina fabrike. Do novog susreta nije došlo, pa su se radnici ponovo našli na ulicama Kraljeva, u mirnim protestnim povorkama. Posle svega, postalo je besmisleno vjerovati Vladinim obećanjima, a mart je obilježen i dolascima u Beograd. Prvi organizovani dolazak je sveden na pješačenje od Kraljeva do Beograda jer ni lokalna samouprava, ni Raški okrug nisu našli za shodno da im obezbjede prevoz do Beograda, gde su radnici namjeravali da protestuju pred zgradom Vlade. Povorka je krenula pješke, ali su na kraju ipak do Beograda doputovali u autobusima. Međutim, ni taj prvi veliki dolazak, kada se okupilo oko 1.300 radnika, ni ostali koji su uslijedili, nisu doneli nikakvo značajno poboljšanje.

Posle blokade raskrsnice Nemanjine i Knez Miloševe ulice 10. aprila, radnici su vraćeni u Kraljevo sa obećanjem, ovog puta od ministra Ilića, da će im 450 miliona dinara zaostalih zarada biti isplaćeno u tri rate – prva u roku od nedelju dana, druga pred parlamentarne izbore, a treća kad i ako Veljo ponovo zasjedne u ministarski presto. Najavljena je i posjeta poveće grupe ministara Kraljevu, Ilić i Koštunica su slučajno baš tih dana imali zakazan miting u Čačku kod Atenice, a pravni zastupnik radnika, izvjesni beogradski advokat po imenu Vladan Batić, poznat po tome da ne uzima u razmatranje slučajeve sa manje od hiljadu glasača… pardon, klijenata, obratio se okupljenim radnicima sa savjetom da se pouzdaju u obećanje ministra za infrastrukturu, jer bolje nemaju. Prije samo nekoliko godina, advokat Batić je u skrivenoj kameri objelodanio Ilićeve seksualne fantazije o Medlin Olbrajt, ali to je već politika. Na Veljovih 450 miliona, Dinkić je odgovorio kontraponudom da obećanja treba da ispuni onaj ko ih daje kao i da ’’rešenje za Magnohrom jeste, ne u jednokratnim potezima, već u sistemskim rešenjima; mi sa jedne strane možemo da povežemo staž radnika, sa uplaćenim porezima i doprinosima za sve one koji to nemaju, sa druge strane možemo da napravimo novi socijalni program, i to možemo’’. Istina, oni sve mogu! A radnici, izgubljeni u silnim obećanjima brojnih ministara, i objašnjenjima svog pravnog zastupnika, rešili su da se vrate za Kraljevo.

Najavljena posjeta ministara Kraljevu se nikada nije desila, a ’’sistemsko rješenje’’ za ’’Magnohrom’’ se ubrzo formulisalo kao ’’stimulativni socijalni program’’, odnosno nešto veće otpremnine od uobičajenih, da bi se radnici ’’stimulisali’’ da u što većem broju napuste fabriku – kako su isticali u Ministarstvu ekonomije, ’’jedino adekvatno i zakonito rješenje’’. Radnicima je ponuđeno 200 evra po godini staža, uz povezivanje tog istog staža. O ovom predlogu radnici su mogli da se izjasne do 30. aprila ove godine, da bi im otpremnine bile isplaćene do 10. maja 2008. godine, tik pred izbore. Očekivalo se da će oko 1.000 radnika prihvatiti ovaj program, a ’’Magnohromu’’ će biti odobrene i subvencije od 20 miliona dinara mjesečno zbog pripreme za novi tender radi, opet, što bolje, nove privatizacije. Istaknuto je i da će potraživanja radnika po osnovu neisplaćenih zarada u ovoj fabrici imati jednak tretman kao i potraživanja radnika u svim ostalim preduzećima u Srbiji – naplata potraživanja će se izvršiti iz sredstava od privatizacije, a visina namirenja zavisi od uspjeha tog procesa. Ovaj predlog je promovisao Dinkić, a Vlada Srbije odobrila da se iz budžeta izdvoji 550 miliona dinara za povezivanje staža i za otpremnine. Dinkić je javnosti objasnio Vladinu odluku:

’’Ne postoji mogućnost da se radnicima Magnohroma isplate zaostale plate, jer bi u tom slučaju to mogli da potražuju i zaposleni u velikom broju preduzeća gde novi vlasnik nije izmirivao obavezu prema radnicima’’.

Ne zna se šta je strašnije – da li ministrova objava da u velikom broju preduzeća novi vlasnici ne izmiruju obaveze prema radnicima, ili njegova posvećenost ’’sistemskim’’ mjerama koja mu ne dozvoljava da napravi presedan u kršenju radničkih prava.

Koliko god ’’stimulativni’’ program bio loš, ne može biti lošiji od trenutnog stanja radnika, i kakav god bio on jeste prividna slamka spasa za koju se svi grčevito hvataju. Zna to dobro i Vlada, koja zapravo stimuliše kraj ’’Magnohroma’’. Radnici su zahtijevali drugi redosled državne intervencije kako bi se posrnuli gigant nekako oporavio – prvo isplata dijela dugovanja na ime zaostalih zarada, onda socijalni program, a zatim ’’pametna privatizacija’’. Međutim, državni redoslijed je išao u drugom pravcu – posle silnih marševa na Beograd, tri mjeseca protestnih šetnji po Kraljevu, nebrojenih štrajkova i brojno nebrojenih ministarskih obećanja, radnicima je pred same izbore ponuđena jedino ucjena ’’uzmi, ili ostavi otpremnine’’, i subvencije kojima se ne može pokrenuti proizvodnja. Rezultat ovako perspektivne ponude se mogao i očekivati – od ukupno 2.300 zaposlenih, 1.880 se prijavilo za ’’stimulativni’’ odlazak, tako da je ’’Magnohrom’’ doveden u situaciju da nema dovoljan broj zaposlenih koji bi ostali i realizovali program oporavka. Neizvjesnost onih koji ostaju je ogromna, a otpremnine su tu. Prema tvrdnjama radnika, ’’Magnohrom’’ i dalje ima mogućnosti da se oporavi, ali država, koja iz budžeta finansira ski staze na Staroj Planini nema sluha za oporavak preduzeća od kog živi dvije hiljade porodica. Ocjenjujući odluku Vlade kao ucjenjivačku, ponižavajuću i pogubnu za njihovo preduzeće, radnici su istakli da je isto tako poražavajuća činjenica da se uopšte nije razgovaralo o mogućim kreditnim linijama koje bi omogućile ponovno uspostavljanje proizvodnje. Akcijski fond je nakon raskida ugovora sa ’’Global Steel’’-om postavio i tim koji je predložio državi da proda dio imovine, uključujući specijalne programe, prostor u Kragujevcu, kao i dio stare industrije, i da tako obezbijedi oko 10 miliona evra da ugasi socijalni požar u firmi i stvori uslove za pokretanje proizvodnje u pogonima u kojima je to moguće, prije svega u fabrici elektro-termičkih proizvoda. Ova opcija, očigledno, nije ni uzeta u razmatranje.

Broj prijavljenih za otpremnine bio je duplo veći od planiranog, pa je, vjerovatno iz straha od novih protesta, Vlada odlučila da za ovu namjenu izdvoji 850 miliona dinara. Nakon svega, radnici su izjavili da su zadovoljni ovom odlukom Vlade, ali su poslali i obavještenje sa radničkog zbora u kome apeluju na nadležne da ostanu doslijedni u sprovođenju obećanog, kao i da je ’’politička zloupotreba’’ višemjesečnih protesta najmanje što žele radnici ovog kraljevačkog preduzeća. Sada im ostaje da čekaju sledeći potez Vlade, i nadaju se da će od ministarskih obećanja bar dobiti otpremnine, kada se već gasi i poslednja nada da će ponovo prokuljati dim iz sva tri dimnjaka kraljevačkog ’’Magnohroma’’.

 

---

[1] Nedavno smo vidjeli da je ministar Dinkić prodao Robne kuće ’’Beograd’’ uprkos neuknjiženoj imovini, ali da je zato veliki broj stranih kompanija odustao od nadmetanja zbog spornog vlasništva RKB nad pojedinim objektima.

[2] Na primjer, ’’Prvu srpsku fabriku šećera – Dimitrije Tucović’’ je privatizacioni konsultant godinama savjetovao da se zadužuje kod poslovnih banaka kako bi prije privatizacije podijelila otpremnine višku radnika, i tako postala atraktivnija za prodaju; šećerana je, još uvijek očekujući privatizaciju, ljeta 2007. godine upravo zbog ovih kredita otišla pod stečaj.